Fenomenalni Međimurec zaljubio se u more, ono će postati njegova životna fascinacija, radost, ali i tuga; tom će ljubavlju zaraziti svoje najbliže, koji će s njime dijeliti tu strast, sve do odlaska u luku onkraj ovoga života i ovoga svijeta. Riječ je o Joži Horvatu (Kotoriba, 1915. - Zagreb, 2012.), nedavno preminulom u 98. godini života, žabaru koji je imao kultni status među hrvatskim pomorcima.
Moto mu je bio "živi samo onaj koji za nešto živi". Osobenjak, netipični komunist, intelektualac lijeve opcije, bio je uvjereni antifašist koji je već 1941. godine otišao u partizane, a na početku Domovinskog rata, makar simbolički, stavio je na glavu šljem i otišao na novu frontu braniti domovinu.
U legendu je ušao "Besom" - brodom i knjigom. Knjiga je rođena na "Besi", a "Besa" u pulskom škveru. To je izniman brod građen od kromiranog čeličnog lima za podmornice, koji su Nijemci ostavili u Puli 1945. godine. Nacrte je izradio Beograđanin, inženjer Života Pavlović.
Nakon što je godinu dana ranije u pulskom škveru dovršio gradnju i opremanje ove 16-metarske jedrilice, tipa ketch, teške 25 tona, Horvat je 31. kolovoza 1965. krenuo je na put oko svijeta iz Kotora. U pustolovinu se zaputila peteročlana posada. Uz Horvata, tu su bili njegova supruga Renata, sin Marko, inženjer Života Žika Pavlović i pridruženi član posade Vlado Hrlić.
Početkom iduće godine, tijekom boravka u Panami, Pavlović ih napušta pa je svijet na koncu oplovila četveročlana posada.
U romanu "Besa" čitamo odlomak: "Ova bi knjiga davno već bila napisana i objavljena da mi jedne noći đavo nije šapnuo u uho: 'Prodaj Besu, sagradi novi jedrenjak i još jednom kreni na put oko svijeta!' Sklon kojekakvim grijesima, poslušao sam nečastivog. Moj novi brod se zove Modra lasta.
Upitao sam đavla:
'Koga da povedem sa sobom na put?'
On, prokletnik, lukavo se nasmiješi i procijedi kroz zube:
'Uzmi samo ženu i sina!'
Dok vi čitate ovu knjigu, Renata, Marko i ja već siječemo pučinu i žurimo u vidokrug sazviježđa Južnog Križa".
Fasciniranost morem nije promijenila ni osobna tragedija, gubitak oba sina. Starijeg Miću izgubio je na samom početku drugog putovanja 1973., stradao je u Hrvatskoj u prometnoj nesreći dok je ostatak obitelji plovio. Čitamo da ga je Miroslav Krleža pokušao odgovoriti od nastavka putovanja. "Izgubili ste Miću, Vi nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije?", govorio mu je. Nije ga poslušao: sin Marko izgubio je život u Venezueli 1975., kad je zaronio u jednoj luci.
Nakon Drugog svjetskog rata s Krležom i Vjekoslavom Kalebom uređuje časopis Republika, radi kao tajnik Matice hrvatske, direktor je Nakladnog zavoda Hrvatske i Jadran-filma (1948.). Godine 1945. objavljuje zbirku pripovijedaka "Za pobjedu", a veliki uspjeh postiže netipičnim partizansko-domobranskim romanom "Mačak pod šljemom".
Potom dolazi do velikog preokreta, koji će mu odrediti daljnji životni put: film "Ciguli Miguli", redatelja Branka Marjanovića, za koji je napisao scenarij, stavljen je u bunker. To je oda malograđanštini, ismijava novopečene (partijske) tajkune onog doba, kritizira dogmatizam i birokraciju komunističkog sustava, što je bilo više nego dovoljno da mu Partija kaže da je reakcionar i nepoželjan.
Osjeća se prevarenim i izdanim. Napušta Zagreb, odlazi u Pariz. U glavnom gradu Francuske očaran je jedrilicama i odlučuje sagraditi brod, kuću iz koje ga nitko neće moći izbaciti. Ostalo je povijest. Kao i to da je "Besa" sagrađena u pulskom škveru. (piše Robert BURŠIĆ)