Kada se govori o njoj, teško je da se u istu rečenicu ne ubaci riječ diva, ali Josipa Lisac sebe ne doživljava takvom te samo uzvraća "Ma dajte molim vas, kakva diva? Ja sam Josipa Lisac. To je puno teže napraviti", kaže smijući se.
Bilo kako bilo, Josipa Lisac predstavlja jedno od najvećih imena domaće pop glazbe, a u pulskoj Areni nastupit će u 10. kolovoza. Prije toga zakazan je koncert u zadarskom Arsenalu 2. kolovoza. Povod cijeloj priči je 40 godina od objavljivanja njenog prvog albuma "Dnevnik jedne ljubavi", no na koncertu će izvesti i druge pjesme po kojima je postala i ostala poznata.
Hoće li to biti Vaš prvi nastup u Areni?
- Prvi samostalni. Prvi put sam nastupila u Areni 1976. u "Gubec begu", u prvoj hrvatskoj, tada jugoslavenskoj, rock operi. Tada sam prvi put bila u Areni i bilo je fantastično. Da se razumijemo, bila sam jako puno puta u Areni, to su bili nekakvi veći koncerti, neki humanitarni, a sada prvi put imam samostalni koncert. Pa mislim… dosta sam ja debitirala u svojim godinama (smijeh). To je zapravo i lijepo na neki način, daje ti elan, koliko god je to velika odgovornost, uvijek sve veća i veća, ali to je i veliki izazov.
Ali tko je zapravo odabrao Arenu za vaš koncert?
- Konkretno je ideja došla od mog "stručnog štaba": Marija Grdošića koji je mlad čovjek, a to je i cijela generacija koja je shvatila što sam prošla u životu i što sam učinila. Njegova je ideja da se napravi 40. obljetnica "Dnevnika jedne ljubavi", što je zaista fantastično. Fascinantno je da jedno djelo može slaviti svoju obljetnicu jer je aktualno svih 40 godina, pa tako je ono došlo i do pulske Arene i nadam se da će biti lijepo.
Osjećate li nakon svih tih godina, ako već ne tremu, onda neku nervozu ili nešto u želucu prije koncerta?
- Ne, nemam takve simptome, ali sigurno da imam određeno uzbuđenje. To je uvijek, pred svaki koncert, to je ono što sam maloprije rekla - odgovornost. Ti zapravo uvijek želiš da to bude na nivou na kojem sam naučila stvarati i misliš da ispod toga ne smiješ ići. To treba svaki put potvrditi, ne dokazivati nego potvrditi prvo sebi i svima onima koji su izabrali, koji dolaze. Godinama su se kroz glazbu stvarali kontakti, prijateljstva. To se jednostavno zove odgovornost.
Kada ste se u karijeri našli u situaciji da Vam je bilo najteže, da ste osjećali najveću odgovornost?
- Imala sam puno takvih "jakih", teških trenutaka, ali život je stvoren i predviđen za borce, predviđen je za one koji vjeruju jer vjerovati znači živjeti. Mislim da je to jedno ljudsko razmišljanje da se život treba živjeti u jednom dignitetu, tako da sam imala dosta takvih teških, životnih trenutaka, prijeloma kao što smrt, kao što su trenuci kada razmišljaš o tome kako, što, kuda, gdje, a dolaze neminovno i takva pitanja. S druge strane bombastično dolaze odgovori koji kažu "Znaš! Znaš kako, znaš kamo, samo naprijed, na svom si putu!" - i borba se nastavlja. (Mladen RADIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU