Diva hrvatske glazbene scene Josipa Lisac nastupit ce u srijedu u savicentskom kaštelu Grimani, gdje ce promovirati svoj posljednji album "Živim po svome" u sklopu ljetnog programa "Zvijezde u kaštelu". Za taj je album osvojila cetiri Porina, a publika je na njega cekala devet godina.
Vec godinama njegujete specifican i vokalni i vizualni identitet. Koliko je danas teško biti originalan kada se na svakom koraku namecu društveni kalupi i ostavlja generalni dojam da što manje mašte imaš, bolje ceš se uklopiti u okolinu?
- Danas se sve radi za jednokratnu uporabu. Kao što prave frižidere, mobitele i ostale naprave. Kad pocneš razmišljati malo o tome, vidiš da se zaista sve cešce stvaraju takvi produkti, projekti pa cak i osobe. Zakljucak bi bio da u vrlo kratko vrijeme treba stvoriti nešto atraktivno, što nekome jest, a nekome nije atraktivno, jer je to stvar ukusa. Pa netko poželi biti nešto drugo i meni je to malo jezivo, da vam budem iskrena.
Ne treba posrnuti, vec se treba nositi sa životom hrabrošcu, entuzijazmom, voljom i maštom jer, ako vam ideali nestanu - nestaje sve. Kroz život se trebamo nadogradivati i stalno raditi na sebi. Ne samo slijediti princip "copy-paste". Ovo je jako važno pitanje jer danas treba znati biti svoj, a ne instant-osoba.
Zašto moramo gledati instant-zvjezdice umjesto da se bavimo kulturom? Treba govoriti o ljubavi i komunikaciji medu ljudima, toga sve više nedostaje. Sve je svedeno na klik mišem, ljudi su doma, povlace se u sebe, ne druže se kao nekada. Najviše me brinu mladi i "izbor" koji im se nudi. Mislim da je to monstruozan napad na njih. Treba živjeti punim plucima.
Nastupali ste na razlicitim lokacijama, pred više ili manje publike, no bez obzira na to na koncertima uvijek uspijete stvoriti intimnu atmosferu, gotovo obiteljsku. Kako vam to polazi za rukom?
- Moram vam priznati da mi je predivan osjecaj prisustvovati takvom dogadaju, bez obzira radi li se o meni ili nekom drugome. Nedavno sam bila u zagrebackoj Areni na koncertu Leonarda Cohena, gdje je bilo otprilike 15 tisuca ljudi, a on je uspio napraviti atmosferu kao da nastupa u nekakvoj crkvi ili teatru pred 300 ili 400 ljudi. Nisam njegov fan, više preferiram Boba Dylana, ali išla sam vidjeti kako se covjek u 75. godini fascinantno nosi sa životom, u tijeku je zbivanja te je sve svoje pjesme prilagodio sadašnjem vremenu, dodao im malo zacina i zaista zvuci odlicno.
Imate li kakvih posebnih uspomena vezanih uz Istru? Dolazite li cesto?
- Jako volim Istru. Obožavam je i predivna mi je oduvijek. Jedna od
mojih najljepših veza s Istrom je Ivan Matetic Ronjgov. Od svoje desete
godine pjevala sam u zboru i dio našeg repertoara s kojim smo se
predstavljali u svijetu je bila skladba "Cace moj".
Nju smo izvodili u
programu kada smo 1962. osvojili prvo mjesto na svjetskom natjecanju.
Izuzetno mi se svida istarski krajolik i cinjenica da tu možeš naci
mir. Uvijek ce mi ostati u pamcenju krasni koncerti koje sam imala pred
istarskom publikom. Vaša hrana mi se takoder izuzetno svida. Karlo i ja
smo bili gurmani i ne mogu prepricati koliko smo uživali u istarskim
jelima i dobrom vinu.
Pored toga, u pamcenju mi je jasno ostao dogadaj
kada sam pjevala pjesmu "Paucina" koja pored jazza sadrži elemente
cakavskog dijalekta i istarske ljestvice. Sjecam se da sam se šalila
kako cu tu melodijicu otpjevati, a ispalo je malo drugacije, ali
istovremeno i predivno. (smijeh) Zaista, vaša cakavština je naprosto
prekrasna. Treba biti ponosan na svoju kulturu i svoj jezik.
A što da
vam kažem, luda sam za vašim tartufima, paštom, vašim sirom i morskim
plodovima, toplim konobicama - obišla sam Istru uzduž i poprijeko.
Istra je u svemu po mom ukusu. (Razgovarala Saša ERGOTIC)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA, CIJELI RAZGOVOR S JOSIPOM LISAC MOŽETE PROCITATI U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE U UTORAK, 3. KOLOVOZA.