U sastavu ciklusa retrospektivnih izložbi istarskih umjetnika srednje generacije, u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre do 16. srpnja postavljena je izložba radova Zdravka Milića, i to onih nastalih u razdoblju od 1981. do 2017. godine.
- Kako se umjetnik osjeća kada vidi objedinjen trideset i pet godišnji presjek svoga stvaralaštva, je li to vrhunac karijere?
- U svakom slučaju lijepo je vidjeti slike i objekte poslije toliko godina na jednom mjestu, u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, međutim daleko je to od pravog studijskog pregleda trideset i pet godišnjeg presjeka. Sada je to odabir slika velikog formata i objekata i to je u redu, a za bolji uvid trebalo bi izložiti i slike srednjih i manjih dimenzija, crteže, skice, video radove, no međutim ne postoji tako veliki prostor koji bi to objedinio. Uz svesrdnu angažiranost kustosa izložbe Mladena Lučića odlučili smo se za takav postav izložbe. Slike većih dimenzija, veće površine, veći namazi boja, međuprostori različitih tonaliteta stapaju se u prepoznatljiv oblik ili više oblika, površina ili prostora, dok su manji formati kod mene tretirani više kao skice za neke projekte ili u sklopu priprema za slike većih dimenzija. Ta se priča odnosi i na sve ranije periode. Naime, još od Akademije više mi odgovaraju veći formati gdje mi sveukupna izvedba izgleda kompletnija, kao poligon umjetničke projekcije. S jedne strane tu je sklonost sinergiji klasičnih i suvremenih medija, a s druge ljubav prema mističnome, mitskome i metafizičkome. Vrhunac karijere, o tome nisam nikada razmišljao, iako bi se o toj temi dalo popričati, uz neočekivani rasplet, budući da je likovna umjetnost specifična u tom pogledu.
- Pejzaž je Vaša ikonografska odrednica, ali taj Vaš pejzaž se iščitava u potpuno drukčijim kontekstima.
- Upravo tako, pejzaž kao ikonografsku odrednicu, a u isto vrijeme potragu za beskonačnim temama u svijetu pejzaža doživljavam kao dalekosežnu inspiraciju, ne poput arheologa na terenu, već u nekom vlastitom svijetu, metafizičkom, koji je prisutan i vidljiv od samog početka u krajoliku istarskog pejzaža. Svakodnevno dobivamo toliko informacija da globalno gledajući nitko ni ne primjećuje ili ne želi primijetiti neke objavljene stvari van svog uhodanog koda, te se jednostavno ne uklapa u svakodnevni život i svoje uvjerenje, pa i ako saznaju novosti ne pridaju im značaj. Sve ide u tom smjeru, od kontrole uma, industrije, ekologije, zabranjene arheologije, do života na Mjesecu, sve su teme dostupne svima, a sve ovisi o vlastitom interesu prema tim temama, odnosno iščitavanju pejzaža i života u njima u nekom drugom kontekstu.
- U nekim ste se fazama približili izvjesnom poetskom realizmu.
- U ranijim sam fazama, do kraja '80-ih "iscrpio" svu bajkovitost i romantiku svoje autobiografije, te naravno tada vođen određenim iskustvom počinješ promatrati svijet na drugi način, počevši od identiteta pejzaža koji je sve ugroženiji globalizacijom i tehnološkom evolucijom na način kojim postupno gubi svoje praizvorne konture i zauvijek se mijenja. Fascinacija svijetom suvremene tehnologije, ljudska površnost i ravnodušnost prema očuvanju prirodne baštine postaje nezaobilazan čin u njegovoj transformaciji, na način da je najčešće devastiran i potpuno neobnovljiv. Njegova fizička dimenzija sve ubrzanije postaje dio memorije, ali i zaborava… (Vanesa BEGIĆ)
OPŠIRNJE U TISKANOM IZDANJU