Jesmo li i mi propali ljudi?

Dio iz tužne priče Maksima Gorkog "Bolek" (Z. ANGELESKI)
Dio iz tužne priče Maksima Gorkog "Bolek" (Z. ANGELESKI)

"Kažu, propali ljudi. A što znači propali ljudi? Prije svega - to su ljudi, ista kost, krv, isto meso, isti živci kao i u nas. U stvari, i mi sami smo također propali ljudi i, možda, čak vrlo duboko pali u ponor svakojake uobraženosti i uvjerenja u superiornost naših živaca i mozgova nad mozgovima i živcima onih ljudi koji su samo manje lukavi od nas i s manje vještine se prave dobri no što se mi pravimo. A uostalom, dosta o tome. Sve je to tako staro da je sramota i govoriti!" Ovim završnim rečenicama iz pripovijetke "Bolek", koju je Maksim Gorki napisao 1897. godine - a koju je na sceni u ulozi naratora interpretirala Lućija Travičić, mlada rakljanska glumica koja je prije par godina ostala nepokretna nakon teške prometne nezgodi - preksinoć je u improviziranom kazalištu na otvorenom, ispred crkve Sv. Agneze u Raklju, uz dug pljesak brojne publike, privedena kraju premijera predstave "To su samo ljudi". U korektnoj jednosatnoj izvedbi i uz povremena posustajanja u tempu, glumačku (istodobno i redateljsku) ekipu činili su Lućijini prijatelji, glumci iz Novog Sada, Sombora, Subotice, Beograda i Pule - Milica Janevski, Dimitrije Dinić, Nemanja Bakić, Ivana Vuković, Stefan Trifunović, Milica Mima Trifunović, Filip Đurić i Nikoleta Travičić. Jednostavna i efektna scenografija realizirana je pomoću bala sijena. Osim po tužnoj priči "Bolek", u kojoj neugledna Poljakinja Tereza moli svog susjeda moskovskog studenta da joj piše ljubavna pisma zaručniku Boleku, iako on ne postoji ("kad mi takvo pismo kasnije netko pročita, ja sam potpuno uvjerena da Bolek postoji; i od toga mi život biva lakši"), predstava je nastala i po motivima pripovjedaka Maksima Gorkog "Strašne utvare" i "Svijetlo sivo s plavim", ali i stihova pjesama Milene Marković i Lućije Travičić. Osvjetljavajući egzistenciju ljudi s dna društvene ljestvice i prokazujući malograđansku sebičnost, predstava kao i Gorki, promovira istinu i afirmaciju čovječnih odnosa među ljudima. Kolikogod različiti na prvi pogled, bili i prostitutke, pijanice, prosjaci, ljudi su u suštini isti po svojim nadama, snovima, bolima i molitvama. Po potrebi za ljubavlju drugog čovjeka, tu su svi jednaki. Ovom je predstavom počelo ovogodišnje "Rakljansko kulturno ljeto", a nakon predstave u neposrednoj je blizini uslijedio koncert etno grupe Šćike. (Zoran ANGELESKI)

 


Podijeli: Facebook Twiter