U subotu, 30. svibnja, ravno stotinu godina nakon što je posljednji vlak s istarskim "evakuircima", civilima: ženama, djecom i starcima napustio pulski željeznički kolodvor, u ližnjanskoj je knjižnici Zvona i Nari predstavljeno novo izdanje knjige "Carski i kraljevski ratni logori 1914.-1918." Ližnjanca Jose Defrančeskog.
Zaboravljeni eksodus
Pred brojnom publikom, među kojima su bili mnogi koji su u tom "zaboravljenom egzodusu" izgubili članove obitelji, otkriveni su novi detalji o samoj knjizi, ali i o njezinom autoru. Izvorno izdanje tiskano je još 1937. godine u Osijeku, a motiv za novo izdanje svakako je obilježavanje tužne godišnjice krajnje nehumanog preseljenja istarskih civila od strane tadašnjih austro-ugarskih vlasti, sve pod izlikom njihove zaštite od potencijalne talijanske invazije.
Međutim, razlog za ovo izdanje zasigurno je i činjenica, koju je iznio povjesničar Andrej Bader, da je od više od 300.000 nesretnika koji su prošli kroz zloglasni logor u austrijskom Gmündu, od svih Istrana-Hrvata, Ukrajinaca, Crnogoraca i pripadnika drugih naroda tadašnje Monarhije samo jedna osoba napisala knjigu o tim događajima. Ta je osoba upravo Joso Defrančeski, što čini njegove "Ratne logore" jedinstvenim dokumentom u povijesti Istre, ali i u povijesti Europe dvadesetog stoljeća.
Volonterski rad
Projekt novog izdanja "Ratnih logora" potaknuli su i tijekom cijelog procesa pratili i potpomagali ližnjanski kulturni i društveni aktivisti Milka Boljun i Vojmir Perković. Sretna je, ali i znakovita okolnost da je knjizi okrilje u svojoj biblioteci "Brnestra" zalaganjem načelnice Maje Cvek omogućila Općina Ližnjan koja je pokrila dio troškova tiska. No, ovog izdanja ne bi bilo da donacijama nisu priskočili i drugi istaknuti Ližnjanci i prijatelji Ližnjana.
Jednako tako, sav rad na pripremi izdanja bio je potpuno volonterski, a priređivači su u svojim naporima da o do sada malo znanom ližnjanskom autoru otkriju što više pojedinosti pomoć dobili od knjižničara i arhivara iz Pule, Rijeke, Varaždina, Osijeka i dalekog Buenos Airesa.
Naime, odmah po objavljivanju prvog izdanja, Joso Defrančeski napustio je Hrvatsku, tada u sklopu Kraljevine Jugoslavije, i više se nikada nije vratio u svoj rodni Ližnjan i svoju Istru. Ipak, ondje u Argentini, nastavio je djelovati i pisati ugrađujući u svoj rad i slike iz zavičaja, ali i svoja logorska iskustva iz Prvog svjetskog rata.
Urednici novog izdanja, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, s okupljenima su podijelili dio svojih saznanja o Defrančeskom pa tako i otkriće da je u emigraciji ovaj autor, uz dvije do sada poznate, napisao još najmanje pet knjiga. Pretpostavka je da je Defrančeskijeva književna ostavština najvjerojatnije još daleko bogatija. Stoga se kao zaključak nameće da bi se s ovim vrijednim istarskim književnikom i njegovim djelom morali temeljitije pozabaviti domaći povjesničari, kao i povjesničari književnosti te publicistike budući da je Defrančeski bio istaknuti novinar. No, kako su i iz publike sugerirali, posla bi se ovdje našlo i za prevoditelje jer je svojevrstan imperativ da se ovu knjigu prevede ponajprije na njemački, ali i na druge strane jezike.
Konačno, potrebno je naglasiti da je ovo ližnjansko predstavljanje "Ratnih logora" bilo prvo predstavljanje te knjige u Istri, a možda i u Hrvatskoj, u svih 78 godina koliko je postojala, kao i prvo predstavljanje Jose Defrančeskog kao pisca u njegovom rodnom kraju, u koji se, evo, konačno vratio nakon možda više od 90 godina izbivanja "po svitu". (T. N.)