Tko više mari za domaći krumpir? Kažu, ča će ti to i udri po zaleđenim krumpirićima neutvrđenog porijekla. Odvratni su, naročito kad se nedovoljno frigaju u istrošenom ulju i serviraju s lignjama i majonezom. Međimurci su za vrijeme socijalizma krumpirima hranili svinje jer prodaja nije bila rentabilna. Danas da ne govorimo, sve je iz uvoza čak i masline…
Marijana Diklić, Maja za prijatelje, rukovodi Turističkom zajednicom Općine Kaštelir Labinci i kaže mi da je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovo područje proizvodilo 50 posto istarskih krumpira. Danas proizvodnja je smanjena samo za potrebe domaćinstva, sadi se onoliko koliko treba za obitelj. Bez domaćeg krumpira maneštra je bljutava. Kuhani domaći krumpir traži samo malo soli i dobro domaće maslinovo ulje. Bolje krumpir bez ništa nego ništa bez krumpira.
Od grand perea do našeg grampera
Općina Kaštelir Labinci je izuzetno zanimljiva, raštrkano naselje na brežuljcima iznad Poreča nudi spektakularan pogled na more i na zvonike pokraj mora. Jedan je od najuređenijih poljoprivrednih područja u Istri i vjerojatno u Hrvatskoj. Jedinstvena je to općina s dva naselja koji se i jezično razlikuju, a naročito kad je krumpir u pitanju. Ako je u Labincima krumpir krumpir ili eventualno patata (talijanski) u Kašteliru on postaje gramper s naglaskom na prvi samoglasnik. To je jedino mjesto u Istri u kojemu krumpir nije krumpir nego gramper. Pričaju mi Maja Diklić i Mirella Gasparini koja je dogradonačelnica općine i dopredsjednica lokalne Zajednice Talijana da je naziv nastao za vrijeme vladavine Napoleona, početkom devetnaestog stoljeća. Živio je u ono vrijeme u Kašteliru stari francuski kuhar koji je kuhao za Napoleonove vojnike. Djeca kao djeca gdje će drugo nego pod noge kuhara, a stari kuhar kojeg su vojnici zvali od milja nono ili nonić (grand pere na francuskom jeziku), svako toliko bi klincima podijelio pečeni krumpir što bi oni od gušta gutali. Nisu znali što je to pa su topli krumpir povezali s dobroćudnim francuskim nonićem (od grand perea do našeg grampera).
Maja kaže da se radi o legendi no, povijesna pozadina je itekako važna. Krumpir se u Istri počinje širiti upravo u prvoj polovici devetnaestog stoljeća a intenzivna proizvodnja dovest će do naglog demografskog razvoja poluotoka. Bolje nahranjeni seljaci s krumpirima polučit će pravu demografsku eksploziju. Ako je 1.825 godine Istra brojala tek 125.000 stanovnika, 1850. brojka će skočiti na 165.000 žitelja i to zahvaljujući ponajprije krumpiru, odnosno kvalitetnijoj prehrani.
Gramperi na mnoštvo načina
U čast tim činjenicama Kaštelir svake godine održava feštu od grampera poznata kao Gramperijada. Zadnja u nizu dogodila se u petak navečer na kaštelirskom trgu. Na starim špaherima pekli su se i frigali domaći krumpiri, ekipe lokalnog nogometnog kluba, društva vatrogasaca i stolnoteniskog kluba nudili su domaće specijalitete - frigani i pečeni krumpiri.
- To je naš krumpir, nije uvozni, ne daj bože, daruju nam ga naši sugrađani, svaki koliko ima i može, mi to skupljamo i potom organiziramo feštu," objašnjava nam Maja. Kaštelirska gramperijada ima i drugu specifičnost jer u pripremi domaćih krumpira sudjeluju i stranci koji su kupili i potom uredili kuće u Kašteliru. Na oko 1.500 stanovnika ima više od 200 vikendaša. Vlasnici kuća dolaze iz svih krajeva od Poljske pa do Engleske uključujući i kojeg Amerikanca iz Chicaga. Probali smo krumpir na poljski, engleski i srpski način. Dragana iz Sremske Mitrovice, primjerice, ponudila nas je s pitom od krumpira, Poljak je ponudio krumpir u umaku s koromačem, bilo je tu i kuhanog krumpira s crvenom čebulom. Gramperijada je za trenutak stala kad se nešto poslije osamnaest sati nad Kaštelirom srušila vodena bomba, srećom kiša pomiješana s tučom malo je trajala pa je fešta nastavljena bez težih posljedica. Organizatori su upriličili niz sportskih manifestacija (turnir u briškuli i trešeti i stolnoteniski turnir) uključujući i trke na biciklu. Svirala je lokalna limena glazba s dugom i slavnom tradicijom, nastupio je zbor Zajednice Talijana, vokalni sastav Nigrignanum a za zabavu se pobrinuo sastav Malvazija band. Tokom večeri obavljena je i prezentacija zanimljive knjige Maje Ružić "Gremo u ćap" posvećene tradicionalnim dječjim igrama. (Napisao i snimio Elio VELAN)