Gianni Cazzola sextet otvorio je drugo izdanje Montraker live festivala odlicnim jazzom po starinski, s pravom malom medunarodnom puhacom baterijom koju su cinili saksofonist Emiliano Verzzi, izvrsni mladi peruanski trombonist Humberto Amesquita te virtuozni kubanski trubac Gendrickson Mena Diaz.
Puhaci su vodili pricu, izmjenjivali se u duhovitim i nadahnutim solo dionicama u ritmu koji je davao bubnjar, vremešni i živahni gospodin jazzer Gianni Cazzola, za njim klavijaturist Simone Dacion i kontrabasist Roberto Piccolo.
Sextet je za cas potrošio svojih nešto više od sat vremena na pozornici nježnim jazzom po starinski, skladbama iz Cazzolina projekta «The Blakey Legacy» posvecenog i nadahnutog velikom jazz bubnjaru Artu Blakeyju, jednom od onih koji je zaslužan za uvodenje modernog bebop stila u sviranje bubnjeva.
Bila je to zanimljiva kombinacija razlicitih stilova i utjecaja u jazzu, zacinjena inventivnim improvizacijama, koju je publika prepoznala i toplo pozdravila. A to je bio tek prvi dio veceri.
Slijedilo je nešto sasvim drugacije – nakon nježnog jazza na pozornicu su izašla tri kanadska muzicara, koji su vec prvim rifovima na gitari dali do znanja da se atmosfera mijenja iz stuboka. Blues izrazitog rokerskog akcenta, s natruhama countryja, boogyja, reggea…
John Campelljohn kasno je poceo, ali Kanadani drže da njihovu glazbu danas cini prepoznatljivom na nacin kako su to nekada radili Niel Young i Joni Mitchell, da se njegova svirka na gitari može usporediti s onom Ryja Coodera, da je iznimno darovit, da njegova muzika zvuci ambiciozno, zabavno, svježe i neafektirano.
Njegov band cine basist Andrew lambert i bubnjar Neil Robertson, zajedno su izdali osam CD-a, prvi 1993. godine naslovljen «How Does It Feel» po stihu iz Dylanove pjesme «Like a Rolling Stone». Campbelljohn je gitarist koji na pozornici mijenja stilove – od steel, preko slide do pedal steel gitare, ovisno o tome koje je žanrove uveo u blues u svojim autorskim skladbama.
A publika u Montrakeru dobila je lijepi presjek svega što je J.C. smislio: vec je trecu pjesmu završio rifovima s pocetka «Smoke On The Water» i nakon toga obecao da više nece biti hard rocka, da bi nakon nekog vremena pitao publiku želi li malo heavy metala.
Odsvirali su par rifova, tek da pokažu kako to ne rade, pa se odmah «ispravili» nadahnutim gospelom. Gig je završen naslovnom pjesmom s njihovog posljednjeg CD-a «Good To Go». U jednom trenutku Campbelljohn je skocio s pozornice pred publiku, animirao ženu iz prvog reda da mu drži gitaru dok je, ponovno, samo za zabaviti se, u svirku ukljucio refren pjesme «You Are My Sunshine».
Publike je htjela još – ali nastavak svirke bio je predviden uz beogradsku Blue Family u Casanova Beach Clubu.