James Ivory, americki redatelj hvaljenih, vizualno profinjenih i elegantnih filmskih klasika, kao što su "Soba s pogledom", "Na kraju dana", "Bostonci" i "Bijela grofica", pocasni je gost 58. festivala igranog filma u Puli, a veceras ce mu u pulskom amfiteatru biti urucena Zlatna arena za životni doprinos filmskoj umjetnosti.
Ivory, jedan od najvecih živucih redatelja današnjice, roden je 1928. godine u Berkeleyu u Kaliforniji, a njegovi najbolji filmovi rezultat su višegodišnje suradnje s pokojnim partnerom i producentom indijskog porijekla Ismailom Merchantom i s njemackom scenaristicom i spisateljicom Ruth Prawer Jhabvala. Ljubitelji Ivoryjevih filmova tijekom festivala uživali su u retrospektivi nekih od njegovih radova - od indijske do britanske faze njegova stvaralaštva.
Cuveni redatelj docekao nas je u jednoj sobi hotela Histria, a unatoc godinama i nesnošljivoj vrucini koju ni klima-uredaj nije uspijevao ublažiti, Ivory nije odavao tragove umora. Vitalnost i srdacnost s kojom nas je primio davali su dojam puno mladeg covjeka.
Ivory je slika i prilika pravog džentlmena - njegove geste i maniri, ležerna, ali elegantna odjeca, budne i živahne oci iza naocala i sijeda kosa izazivaju istovremeno i strahopoštovanje i simpatiju. Ton njegovog glasa je prijazan i ugodan, a sjecanja i stavove iznosi sa sigurnošcu iza koje stoji dugogodišnje iskustvo.
No, to ne znaci da Ivory nije sklon humoru i ironiji, što možda najbolje opisuje jedan sitan detalj - na njegovu rucnom satu vilica i nož zamjenjuju kazaljke. Buduci da je Ivory gost 58. Pule, prvo što nas je zanimalo jest koliko je redatelj upoznat s kinematografijama bivše Jugoslavije i samostalne Hrvatske.
- Na žalost, uopce ne poznajem jugoslavenske i hrvatske filmove. Iako živim u New Yorku, nije lako doci do filmova iz drugih zemalja. Ni New York nije ono što je nekada bio - nekoc je u kinima bila puno veca ponuda stranih filmova s engleskim prijevodom, sada ih je samo nekolicina. Prakticki je nemoguce naci titlovane filmove osim ako idete na festivale - drugog izbora nemate.
VOLIM GLEDATI SVOJE FILMOVE
Medunarodni program Festivala igranog filma u Puli fokusiran je na art filmove i više-manje nezavisne produkcije. Rijec je o uradcima koji nemaju široku kinodistribuciju. Koja je, po vašem iskustvu, važnost takve vrste festivala?
- To je prilika da upoznate druge ljude. Barem je u mojoj praksi uvijek bilo tako. Kad god smo Merchant i ja išli na festivale, uvijek bismo uspostavili nove kontakte, lobirali za financiranje naših projekata. Za nas je to uvijek bilo pitanje prakticnosti - festivali su zapravo velike tržnice i to je dobro jer nam je tako nešto zaista i trebalo. Za mnoge naše filmove bilo je jako teško nalaziti novac jer se nije radilo o uobicajenim filmovima - zato je imati mjesto na kojem možete uspostaviti nove kontakte od velike važnosti.
S druge strane, kada vam film prikazuju na festivalu, cesto nadete i distributera, i to u državama u kojima možda i ne biste imali tako laku produ. Zato i mislim da su festivali poput vašeg iznimno korisni nezavisnim filmašima.
Pulski festival je organizirao retrospektivu vaših filmova. Volite li pogledati filmove koje ste snimili, tražite li greške u njima?
- Uvijek tražim greške u svojim filmovima, jednostavno mi ne mogu promaknuti. No, tamo su i nece otici. Možda dok sam snimao nisam ni znao da griješim, a možda ni publika koja gleda film ne zna da se radi o pogreškama - i to je moguce. No, ja ih zaista volim ponovno pogledati.
Mislim da je prošlo sedam godina otkad sam zadnji put gledao "Bijelu groficu" - a jako sam ju želio ponovno pogledati, na onaj pravi nacin - na velikom ekranu i s vrpce, a ne s DVD-a. Puno je drugih mojih filmova koje bih htio pogledati, no tajming nije bio dobar. Danas sam htio ici pogledati "Robove New Yorka" koje nisam gledao godinama, no išao sam posjetiti Brijune, predivno otocje.
NAJLJEPŠE JE RADITI S EMMOM THOMPSON
Postoji li film koji vam je najdraži ili je to jednostavno nemoguce pitanje?
- Preferiram više svojih filmova, no ako bih morao izabrati jedan, to je sigurno film koji nažalost nije ukljucen u pulsku retrospektivu - "Gospodin i gospoda Bridge". Rijec je o americkom filmu u kojem su glumili Paul Newman i Joanne Woodward. Mislim da mi je to ipak najdraži film koji sam snimio.
Možete li istaknuti glumce s kojima vam je bilo najljepše suradivati?
- Glumica s kojom je bilo najljepše raditi je Emma Thompson. Volim sve glumice s kojima sam suradivao, ali ona je naprosto sjajna, nešto posebno. Za muške glumce teško mi je reci tko mi je najdraži. Jako sam se dobro slagao s indijskim glumcem Shashijem Kapoorom, no mislim da njega šira publika ne poznaje. Kada mi postave to pitanje, svi ocekuju da cu odmah reci da mi je najdraži Anthony Hopkins - on je zaista izvrstan i mislim da mu ne trebaju i moje pohvale, zato se uvijek pokušam prisjetiti nekog drugog.
Glavna odlika vaših najpoznatijih filmova je to što su puni ljudskih drama i emocija, no iako su sporijeg tempa i dugog trajanja, uspijevaju privuci pažnju gledatelja. Kada sam prvi put gledao "Na kraju dana" citavo sam vrijeme bio na rubu stolice. Kako vam uspijeva tu tenziju prenijeti na platno?
- Sve ovisi o materijalu s kojim radite. Prava zasluga ide autorima tih romana, jedino što ja radim jest vizualiziranje onoga što je vec napisano. Pokušavam shvatiti ono što je pisac htio postici. Iskreno, ne znam kako mi to uspijeva, ali uvijek se na kraju nekako izvucem…
PLOVIO SAM 1955. JEDRILICOM UZ DALMATINSKU OBALU
Niste prvi put u Hrvatskoj, prvi ste put u Puli. Koji su vaši dojmovi - onda i danas?
- Prvi put je to bilo jako davno, negdje 1955. godine. Plovili smo jedrilicom uz dalmatinsku obalu, zatim smo automobilom otišli do Sarajeva, a od tamo avionom do Atene. Jako se dobro sjecam tog putovanja. Jugoslavija je tada bila jedina država Istocnog bloka koju smo mogli posjetiti. Tada se tek pocelo nazirati da ce postati turisticki primamljiva - bilo je malo turista, a hoteli su bili sasvim u redu. Sada… sada je ovdje kao i svugdje drugdje…
Boljka globalizacije…
- To ne znaci da je to loša stvar - po tome smo svi isti.
Jeste li ikada poželjeli snimiti film u ovom podneblju?
- Iskreno, nisam. Kada krecem snimati film, uvijek želim imati jak kontakt sa zemljom u kojoj cu ga snimati - poput prijatelja koji tamo žive ili dobro poznavanje zemlje i jezika. Za to je potrebno puno vremena. Moje su baze Amerika, Engleska, Francuska, Italija i Indija, ali bilo je tu i iznimaka: "Bijelu groficu" snimali smo u Kini, a "Grad posljednjeg odredišta" u Južnoj Americi - u mjestima koja ne poznajem dobro. (Razgovarao Boris VINCEK, snimio D. ŠTIFANIC)
CIJELI RAZGOVOR S JAMESOM IVORYJEM PROCITAJTE U PRILOGU ZOOM U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD SUBOTE.