Ako se ima što reci, ako se ima dovoljno kreativnog daha, stvarati bendovski album u studiju velika je radost i možda pravi, puni smisao te grupne autorske kreacije, neovisno o dubljoj ili plicoj brazdi pojedinog clana grupe.
Emocija, ratio, ideja, rijec, stih, vještina, improvizacija, maštovitost, nove ideje u radu, slucajna greška koja se, ako ste dovoljno slobodni, pokaže genijalnim lajtmotivom pjesme, nenadana nadahnuca, igra, trik, efekt...
Ako nema šefa i vlada demokracija, tu su i zastoji, konceptualna razmimoilaženja, rasprave, svade, povrijedena ionako osjetljiva ega, dignuti nosovi, ali i to, kao i vještina naknadnog miksanja i masteringa ulazi u rok službe ciji je vrhovni gazda onaj kojega se ne može tek tako prevariti - krajnji slušatelj.
Najljepše je snimati album jer ono što dolazi nakon toga (izdavanje albuma, posebno danas kad tržišta i ozbiljne muzicke scene suštinski gotovo da i nema, pa uspjesi ili razocaranja u prijemu izdavaca, kriticara, publike, ali i nužno suocavanje s vlastitim djelom s distance) i nije neko narocito ugodno iskustvo.
Ta ljepota stvaranja osjeca se i u samoj završnici snimanja novog, devetog studijskog albuma Gustafa u intimnom kucnom studiju (istodobno i prostoriji za probe) u Maružinima, gdje smo proteklog vikenda odslušali vecinom dovršene, ali ne i finalizirane verzije pjesama s novog albuma.
Za snimateljskim pultom i racunalom najviše radi Rovinjež Marko Kalcic, koji je skupio dosta glazbenog staža u Zagrebu (Svadbas, Ruiz, Greta, Erotic Biljan), a za kojeg Edi Maružin kaže da je na ovom albumu ucinio ogroman posao i kao snimatelj, i kao koproducent, a i kao instrumentalist.
- Marko nas je zriza. Ako želimo da ispadne dobra stvar, kažemo mu: "Zreži nas". On je konkretnost, kaže Edi. Zajedno s Edijem Cukericem, Marko prvi put dijeli producentsku palicu.
Tijekom slušanja materijala, Edi Cukeric sluša iz dvorišta, zatim ulazi u kucu i u prepoznatljivom opuštenom stilu govori: "Previše je lipo. Fali nešto prljavo, neki 'Fender Rhodes' kroz distorziju". Tko zna Cukija, taj zna da ta stvar ima šanse.
U duhu Toma Waitsa je lucidna i privlacna pjesma "Funerali", u kojoj je smrt nešto posve normalno. To je pogled iz oštarije na pogrebnu povorku; blizu oštarije je i groblje, sve je tu, vrlo blizu.
- Najviše volim tu pjesmu, a najcešce je pjevam sam sa sobom, priznaje nam Maružin. Da paralela s Tomom Waitsom itekako stoji, pokazuje vec iduca pjesma, "Gadna kuja", koja je prepjev Waitsove "I Don't Wanna Grow Up".
Zgotovljena je i, kako kaže Edi, lažno domoljubna "Istra", a možda najintimnija je duboka, autorefleksivna pjesma "Moj tac".
O mizernosti glazbene, posebno izdavacke scene govori i cinjenica da cak i Gustafi, nakon uspješne 30-godišnje karijere i stvorene vlastite publike, nemaju više službenog izdavaca. No, voda Gustafa Edi Maružin može putem vlastite tvrtke izdati album pa nije iskljuceno da se novi album objavi kao - samizdat. (Napisao i snimio Zoran ANGELESKI )
VIŠE U TISKANOM IZDANJU OD SRIJEDE.