Jake Bugg, britansko "čudo od djeteta" (još mu nije punih 20, rođen je 28. veljače 1994.) zaista bi mogao biti novi veliki engleski izvozni rock proizvod.
Naime, pred kraj prošle godine objavljen njegov drugi studijski album nazvan "Shangri La" ne samo da je s komercijalne strane dostojan nasljednik vrlo uspješnog eponimnog debitantskog albuma s kraja 2012. godine, već itekako potvrđuje kako mladi Bugg nije, kako se to često u rock glazbi znalo dogoditi, tek čudo prvog albuma te kako ima što za reći i zna kako to učiniti na pažnje vrijedan način. Dapače, Bugg je već sada izbjegao dvije velike opasnosti - prva je da nije pokleknuo pred prijetnjom zvanom "drugi album" te je napravio kvalitetom ravan album svom debitantskom radu. Druga Buggova pobjeda vidi se u činjenici da se vrlo uspješno nosi s pojmom "novi Bob Dylan" potvrđujući kako je bez obzira na brojne utjecaje (pa i Dylanov) dovoljno originalan i zanimljiv da privuče pažnju velikog broja slušatelja.
Trubadurski stil
Nazvavši pred nepune dvije godine "novim Dylanom" tada tek punoljetnog mladića glazbena je kritika u pravu bila utoliko što je album "Jake Bugg" zaista u sebi nudio u velikoj mjeri dilanovski pristup glazbi vidljiv ponajprije u prepoznatljivom trubadurskom stilu u kojem su glavno "oružje" izvođača dobri stihovi praćeni gitarom koja dominira. Naravno, sve to odsvirano je ne u duhu Dylanovih šezdesetih godina, već Buggove tek započete druge dekade 21. stoljeća, ali je bez obzira na očitu razliku u agresivnosti jasno bilo kako se zaista može uspoređivati ovo dvoje autora.
No, sam Bugg pametno je i uporno tvrdio da cijeni Dylana, ali kako su na njega puno jače utjecali drugi glazbenici - Don McLean, Beatlesi, Oasis, Donovan, Johnny Cash, Nick Drake, Neil Young, Jimi Hendrix i Everly Brothers. I dok te tvrdnje možda i nisu bile tako uočljive na debi albumu, na odličnom "Shangri La" itekako su vidljive i upravo zahvaljujući njima druga je ploča drugačija od prve, a mnogi će reći i bolja.
Zasluge za to ne pripadaju samo Buggu, već i sjajnoj pratećoj ekipi koja je radila ovaj album, a koju je okupio američki studijski čarobnjak Rick Rubin. Rubinu se očigledno dopao ovaj engleski klinac pa je prihvatio ponudu za rad na ploči te u Malibuu, u svoje Shangri La studije (naziv albuma dobio je ime baš po njima, a ne po mitskoj nikad otkrivenoj zemlji obilja) pozvao ekipu sjajnih glazbenika koju su činili bubnjar Chad Smith iz Red Hot Chilli Peppers, bubnjar Pete Thomas znan po višegodišnjem radu s Elvisom Costellom te indie rock glazbenici Matt Sweeney (gitara) i Jason Lader (bas).
Ova ekipa i Bugg "složili" su od tekstova koje su, kao i za debi album, napisali sam Bugg i njegov suradnik Iain Archer, album koji će još i više no prethodni privući pažnju kako onih starijih ljubitelja folk rocka odraslih na Dylanu i sličnima, tako i puno mlađu publiku kojoj je Buggov indie folk rock s nizom glazbenih poveznica na suvremeni alter rock zvuk itekako zanimljiv.
Čudo zvano ljubav
Uz glazbeni odmak od Dylana, Bugg se od nametnute mu sjene američkog rock velikana nastoji izdvojiti i poetski pa, kao i na debi albumu, veliku pažnju posvećuje snalaženju mladog čovjeka u čudu zvanom ljubav, dok je Dylan u svojim ranim dvadesetim brinuo ponajprije o društvenim nepravdama, ljudskim pravima i besmislu rata stekavši status glasnogovornika generacije.
Bugg, očigledno, nema takvih aspiracija pa iako piše i o problemima društva, puno je uvjerljiviji kad stvara ljubavne pjesme poput odlične "A Song About Love" u kojoj, bez obzira na mladost, lijepo zaključuje kako "pjesma o ljubavi nije dovoljna da bi se ljubav istinski doživjela". Ništa manje dobre nisu ni "Storm Passes Away" i "Kitchen Table" o raskidu veze s nizom dobrih stihova poput onog kako bi, ako će ga napustiti kad oluja prođe, volio da oluja traje vječno.
Izbor BBC-ja
James Bugg rođen je kao Jake Edwin Charles Kennedy 28. veljače 1994. godine u Cliftonu (Nottingham) u obitelji glazbenika. U 12-oj godini počinje svirati gitaru, a glazbom se odlučuje baviti nakon što je čuo pjesmu "Vincent (Starry, Starry Night)" Dona McLeana u jednoj epizodi Simpsona.
Šesnaest mu je godina kad počinje sam pisati tekstove i skladati, a sa svega 17 godina na Glastonbury festivalu 2011. godine on je izbor BBC-ja koji na tim festivalima predstavljaju nove potencijalne nade. Njegov je nastup tako dobar da Mercury Records odmah potpisuju ugovor. Dana 15. listopada 2012. godine objavljuje debi album koji uskoro ide do broja 1 i prodan je u 604.100 primjeraka što je za današnje prilike u kojima se glazba mahom skida s interneta lijepa brojka.
Slične jednostavne sentence i slike Jake Bugg nudi i kad govori o svijetu koji ga okružuje pa tako uvodna "There's Beast and We All feed It" govori o površnosti pristupa svemu kao odlici modernog doba, "Slumville Sunrise" klasična je vinjeta iz svijeta siromašnih, "What Doesn't Kill You" obrađuje temu nasilja, "Messed Up Kids" posvećena je odbjegloj i zaboravljenoj djeci koja postaju žrtve ulice, "Kingpin" je priča o modernim bogatašima stvorenim iz svijeta kriminala i nasilja, "Simple Pleasures" podučava životnoj istini o tome kako treba uživati u sitnicama, a sjajna "PineTree" pomalo eskapistički nudi bijeg u jednostavnost prirode kao izlaz iz suvremenog košmarnog i kaotičnog svijeta.
Oni koji od Bugga i dalje očekuju "a la Dylan" zvuk ostat će oduševljeni samo lepršavo razigranom i vrlo dilanovskom "There's Beast and We All Feed It". Sve ostalo više vuče na neke druge autore pa tako u "Messed Up Kids" ima podosta Loua Reeda, a "Song About Love", "Kitchen Table", "Me and You", "Pine Tree" i "Storm Passes Away" tipične su, ali odlično odsvirane i otpjevane balade koje nije teško vezati uz neke od Buggovih već spomenutih uzora, mada on svakoj od tih pjesama daje nedvojbeni autorski pečat.
Opstanak
Slično je i s nizom ritmom bržih pjesama pa tako "All Your Reasons" i "Kingpin" nose u sebi energiju južnjačkog rocka kakav su znali prašiti ZZ Top, a "Slumville Sunrise", "What Doesn't Kill You" i "Simple Pleasures" zvukom su bliski suvremenom alter rocku.
"Shangri La" nije, za sada, ponovio uspjeh svog prethodnika i došao do čelnog mjesta britanske top ljestvice albuma. U Škotskoj je dosegao drugo mjesto, u Engleskoj treće, a znakovito je da se za razliku od prethodnika izborio za solidne pozicije u Americi gdje je skočio do 34. mjesta Billboard ljestvice. Kritike su čak i bolje pa je očigledno da je Jake Bugg uspio opstati. No, još bitnije od toga možda jest to što je vrlo kvalitetno nastavio liniju klasičnih rock trubadura. Jer bez njih rock glazba bila bi puno siromašnija. (Marinko KRMPOTIĆ)