Ovih dana intenzivno traju pripreme za predstavu "Samice" kojom ce se otvoriti nova sezona u pulskom kazalištu.
Pod vodstvom redatelja i glumca u predstavi Matije Ferlina te dramaturga Sandra Siljana na bini ce se pulskoj publici iduceg petka u vrlo zanimljivoj i neobicnoj predstavi predstaviti Lana Gojak, Romina Vitasovic, Jadranka ?okic, Ana Vilenica, Silvio Vovk, Csilla Barath Bastaic, Lada Bonacci, Ivana Krizmanic i Vedran Živolic. Jake pulske snage potpomognute kolegama iz Rijeke i Zagreba.
Kako se u ovom projektu snalazi Jadranka ?okic, ispricala nam je sama.
Kako biste "insajderski" opisali predstavu "Samice" koju upravo spremate? Cujem i vidim da su probe vrlo intenzivne.
- Izuzetno su intenzivne i fizicki i psihicki, vrlo predane i fokusirane. Ipak vec neko vrijeme živimo tu našu malu "žensku" zajednicu, no ne smijem zaboraviti i mušku energiju kolega Silvija Vovka, Matije Ferlina i Sandra Siljana.
Unutar jedne apokalipticne atmosfere svijeta tražimo fizicke i verbalne kodove kojima se odmicemo od realizma i poznatosti, a to uistinu zahtijeva stopostotno prisustvo i kreativnost svakog pojedinca, a s druge strane stvaranje cvrste grupe koja diše kao jedan.
Kako biste opisali svoju ulogu u predstavi?
- Ovisi o gledištu, u svakom slucaju Matija nije dozvolio da bude nezahtjevna.
Kako je glumiti sa starim znancima iz Pule? Jeste li nekada, dok ste zajedno pocinjali, ovako zamišljali neku buducu suradnju?
- Izuzetno nam je zanimljivo i na neki nacin oslobadajuce iskustvo ispunjeno povjerenjem i osjecajem slobode. Usud da uciniš sve, ma koliko to bilo krivo ili dobro, jer ono što dijelimo privatno je i slicno razmišljanje, smisao za humor, slicna iskustva, ukus u glazbi, umjetnosti, odnos prema poslu. Pritom s nekima rijetko ili nikada nisam profesionalno suradivala.
Divno je kad je potrebno malo rijeci, pa su i dolasci do rezultata brzi. Trenutno smo u INK-u u kojem smo poceli pa nas i rad na toj sceni vraca u još vecu koncentraciju i ozbiljnost jer, ipak, prošle su neke godine. I ono dragocjeno je da smo u predstavi u kojoj nema gotovih rješenja nego se ispituje sve, ucimo jedni od drugih.
Kako ste tada, u svojim glumackim pocecima, percipirali Pulu, a kako na ovaj grad gledate danas?
- Pula je definitivno sada grad uz koji me, naravno, vežu prošlost, obitelj i prijatelji, više nego nekakvo kontinuirano prisustvo na sceni, koje je ipak bilo intenzivnije, a opet pokušavam biti u kontaktu i s Magdalenom Vodopijom i Matijom, pa evo i INK-om, i nekako ne nestati iz grada, nego mu se vracati.
Postoji li neka predstava u kojoj ste tada glumili a da Vas je posebno obilježila u glumackom smislu, da ste radeci na njoj naucili nešto što drugdje niste?
- Možda "Regnum Novum" koja je bila izuzetno velika, mnogoljudna predstava i, suprotno, izrazito intimisticna i decentna "Staklena menažerija", u kojima sam mogla duboko porinuti u stanje i emotivni svijet likova koje sam igrala - Mariju Magdalenu i Lauru, ne osjecajuci pritom privatnu ugroženost snagom i energijom koja se oslobadala. To su na kraju krajeva bili i monolozi s kojima sam upisala glumacku akademiju.
Što vam je bilo, ili još uvijek jest, najteže nauciti u glumackom zanatu?
- Mislim da sam shvatila vrlo brzo da sve to mogu bez ikakve težine, a s velikim guštom i dan-danas, a ta je lakoca odredila moj put dalje. Ono cime sam blagoslovljena jest da je u tom trenutku djetinjstva, kada si u potrazi za svojim smislom, u Puli ipak postojao covjek koji je izmedu ostalih prepoznao i mene te me dalje kazališno odgajao. Govorim o Robertu Raponji.
Na televiziji vas, uglavnom, pamtimo po komicnim ulogama, što u serijama, što u reklamama. Je li Vas strah da cete zapasti u typecasting, tj. da ce Vam poceti nuditi više-manje iste uloge?
- Ma nemam te strahove, uvijek sam radila raznovrsno i izbjegavala kalupe. Ono što je cinjenica o televiziji jest da je medij koji je izrazito prisutan u životima ljudi i stoga je i taj segment rada vidljiviji, no moj profesionalni život s tih par TV projekata ne staje niti mislim da me redatelji tako jednostrano promatraju.