Hrvatska je zemlja izvoznik radne snage, ciji veliki postotak otpada na hrvatska granicna podrucja prema Europskoj uniji. To znaci da su Istrani, Rijecani i Primorci na vrhu hrvatske rang-liste. U granicnim županijama, Istarskoj i Primorsko-goranskoj, izvoz je izvrstan socijalni amortizer, odmah uz bok s turizmom. Toga su naši politicari svjesni pa bi se, kad promicu razne oblike transgranicne suradnje, kada sudjeluju u gromoglasnim projektima euroregionalnog povezivanja poput projekta izgradnje alpsko-jadranske euroregije, trebali više i bolje baviti problemom rada.
Sigurno je da su maslinovo ulje, vino, riba, hoteli i privatni smještaji važni izvozni elementi, ali rad je nešto daleko važnije i osjetljivije. Odgovorno tvrdim da se u zadnjih petnaestak godina, kada je rad u pitanju, ništa nije promijenilo izmedu nas izvoznika i Europske unije, uvoznika radne snage. Svako toliko bukne slucaj, jednak po težini i posljedicama kao i prethodan, diže se malo prašine i onda sve zataška.
Grabežljivi hrvatski poduzetnici
Hrvatska je dobar izvoznik jer su njezini radnici kvalificirani i strucni, znaju raditi. Tajnik mocne sindikalne organizacije talijanskih metalaca FIOM Tomas Casotto tvrdi da su uzorni, da talijanske kolege mogu od njih u vecini slucaja nešto i nauciti kad je strucnost u pitanju. No, postoji problem koji je rezultat nesretnog spoja talijanskih zakonskih rupa i grabežljivosti hrvatskih novopecenih poduzetnika koji su davno nanjušili biznis plasiranja lokalne radne snage na velikom europskom tržištu, u prvom redu talijanskom.
Hrvatski radnik koji radi u poduzecu poput Fincantierija u Monfalconeu na temelju ugovora o radu trebao bi biti placen po talijanskim kriterijima: kvalificirani zavarivac u Italiji prima mjesecnu placu koja se krece od 1.200 do 1.300 eura. To se, medutim, ne dogada jer je radnicima koji su stigli u Italiju preko hrvatske posrednicke tvrtke, koja je registrirana u Italiji, placa daleko manja, od tristo do cetiristo eura i to u kunama. Kada je rijec o obaveznim doprinosima, ta se tvrtka oslanja na hrvatske zakone i doprinosi odlaze u nadležne hrvatske fondove.
«Ne možemo vršiti preventivnu kontrolu isplacenih mjesecnih placa, to zakon ne dozvoljava. S druge strane, nemamo uvid u cinjenicno poslovanje poduzetnika, odnosno u njegovo poštenje oko podmirivanja raznih doprinosa. Balon pukne tek kad radnici prijave kradu, kad se bune jer im dohodak nije isplacen i kad otkriju da im doprinosi, poput mirovinskog, nisu podmireni. Tada je kasno i mi možemo tek angažirati odvjetnike i zapoceti mukotrpno i dugo sudsko tjeranje pravde», veli nam Tomas Casotto.
Potplaceni radnici
Godine 2009. buknuo je slucaj hrvatske tvrtke Euronavimont koja je mjesecima držala 25 radnika bez place. Tada su izigrani radnici prosvjedovali pred ulazom u brodogradilište Fincantieri, o cemu smo pisali. Prošle su dvije godine i dosad veci dio problema još nije riješen, radnici i dalje cekaju na isplatu vece kolicine duga poslodavca. Prema saznanjima djelatnika sindikata FIOM, tvrtka Euronavimont je u Hrvatskoj lažno registrirana i tako, izgleda, doprinosi za radnike nikad nisu podmireni. Prije nekoliko dana zabilježili smo i uhicenje poduzetnika Vase Vulina, stecaj njegovih poduzeca i problem naplate dugovanja prema radnicima, dobrim dijelom porijeklom iz Hrvatske.
Tajnik FIOM-a Tomas Casotto veli da se radi o složenom problemu i da bi Italija divlju situaciju eventualno mogla ublažiti uvodenjem sistema obveznog garantnog fonda. Naime, kad se takva tvrtka koja posreduje rad pojavljuje na talijanskom tržištu, trebalo bi predvidjeti uplatu jednog oblika garantnog fonda, svojevrsnu kaparu koja bi se mogla koristiti u slucaju izigravanja prava radnika.
"Uvjet garantnog fonda mogle bi uvesti same talijanske tvrtke, no, za to treba dogovor i politicka volja: govori se o tome kad bukne neki slucaj i onda svi nastavljaju po starom sistemu. Posrednici radne snage koriste sistem maksimalno iskorištavajuci radnike, izbjegavaju podmiriti financijske obaveze sve do prvog bunta. To se dogada nakon prvih šest do sedam mjeseci: cim netko od zaposlenih radnika javno progovori, tvrtka prijavljuje stecaj ili pak zatvara", veli nam Casotto.
Dakako, u nama susjednoj regiji Friuli-Venezia Giulia ima i poprilican broj radnika koji su redovno zaposleni u talijanskim tvrtkama, integrirani su i uživaju ista radnicka prava. Prema procjenama sindikata CIGL, radi se o nekoliko tisuca radnika koji su dobrim dijelom zaposleni u metalnoj industriji te u gradevinarstvu. Kriza koja je zahvatila proizvodni sustav te regije smanjila je broj stranih radnika, narocito onih s ugovorom na odredeno vrijeme jer upravo ti radnici prvi ispaštaju krizu poduzeca.
Naše domacice "isplative"
Vec se godinama barata s nepotpunim brojkama naših radnika koji rade u susjednoj regiji, no dosad nitko nije uspio pogoditi suštinu problema: pomanjkanje pravnih normi preko kojih bi se rad stranca zaštitio na jednak nacin kao rad domicilnog radnika. Vele Talijani da je posao poprilicno težak jer dobar dio radne snage svaki dan putuje od kuce do radnog mjesta: transgranicni radnici cine veci dio hrvatskog izvoza, tu valja smjestiti u prvom redu domacice i pomagacice ciji se radni vijek odvija na crno, rade i ne pitaju za prava, a mjesecno primaju na ruku dogovorenu placu. Koliko naših žena radi na taj nacin? Kriza talijanske socijalne države umnogome je ublažena tim uvozom: kad država nije više u stanju podmiriti trošak njege stare i nemocne osobe pa sve svaljuje na leda obitelji, najekonomicnije rješenje postaje uvoz domacice i njegovateljice iz susjedne Hrvatske. (E. VELAN)