Ana Dana Beroš, arhitektica i kustosica iz Zagreba, aktivistica, urednica časopisa i portala, suradnica na Trećem programu Hrvatskoga radija, na pulski Sa(n)jam knjige u Istri naslovljen "Otok, geto, azil" dolazi predstaviti svoju kustosko-istraživačku instalaciju "Intermundia" koja je lani na 14. venecijanskom bijenalu arhitekture osvojila i posebnu nagradu.
Projekt "Intermundia" temelji se na istraživanju slučaja Lampeduse, majušnog talijanskog otoka, kao metafore suvremenih pritvorskih uvjeta na ulasku u "Tvrđavu Europu". Rad je pozvan na središnju izložbu u venecijanskom Arsenalu, naslovljenu "Monditalia", koja je predstavljala kolektivnu reprezentaciju talijanske arhitekture i povijesti.
Ana Dana Beroš, rođena 1979. u Zagrebu, nakon diplome zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta odlazi u inozemstvo na usavršavanje, čak u Finsku i Brazil. Bila je jedna od sedam finalista ugledne arhitektonske nagrade Wheelwright Prize, istraživačke stipendije u iznosu od 100 tisuća dolara, koju dodjeljuje Harvardov studij dizajna. Posebno priznanje dobila je i na natječaju Shinkenchiku u Japanu 2009.
Od prošle godine u statusu je slobodne umjetnice i putuje svijetom, radi od angažmana do angažmana, od projekta do projekta, kao i velika većina europske mladosti, posebice one s visokom naobrazbom. Neminovno pitanje za početak: migracije radnika, toliko potrebnih globalnom kapitalu, prema migracijama izbjeglica pred ratom, u čemu je razlika?
- Pitanja ilegalnih migracija, socijalne nejednakosti, nemogućnosti pripadanja mjestu te posljedice toga u urbanoj i društvenoj zbilji smatram ključnim pitanjima u Europi koje ne možemo više izbjegavati ni u Hrvatskoj. U suvremenom trenutku imperativa mobilnosti, koji je kompatibilan s imperativom fleksibilnosti rada, prisilna teritorijalna kretanja prekarnih, najčešće visokoobrazovanih radnika paralelna su kretanjima, kao i pritvaranjima ilegalnih migranata.
Ove obje trajnomigrirajuće mase potplaćene su i ucijenjene radne snage lišene elementarnih ljudskih prava koja uključuju pravo na rad i dostojanstven život. Dakle, nužno je ilegalne, ili bolje rečeno ilegalizirane migrante u prvom redu shvatiti kao radnike koji reguliraju procijepe europskog tržišta rada i koji odgovaraju na sustavno osmišljene potrebe zapadnjačkog društva, a ne promatrati ih samo kao "jadnike" u naivnoj potrazi za boljim životom, kaže Ana Dana Beroš.
Prekarni rad, odnosno prekarijat kao novu društvenu klasu mlada angažirana umjetnica doživljava kroz eroziju zajedništva, radničkog pogotovo, jer, veli, "partikularni" radnici nemaju zajednicu kojoj pripadaju, bore se sami za sebe, moraju se stalno isticati, natjecati međusobno i na taj način perpetuirati kapitalistički način funkcioniranja tržišta. "Teško je kad se jednog jutra probudite i osjetite da ste neminovno uvučeni u takav način razmišljanja i života", kaže Beroš.
Prije točno dvije godine kontaktirao ju je Ippolito Pestellini Laparelli, glavni asistent selektora Venecijanskog bijenala Rema Koolhaasa, zahvaljujući preporuci arhitektice Ethel Pohl Baraone, nezavisne izdavačice iz Barcelone. Projekt "Intermundia", kaže autorica, u ekstremno kratkom istraživačko-produkcijskom razdoblju od samo pola godine doživio je nekoliko obrata. Inicijalno se trebao baviti "suhom" arhitekturom izbjegličkih centara na talijanskom tlu te njihovom evolucijom kroz povijest 20. stoljeća.
- Ti centri nastajali su u završnoj fazi Drugoga svjetskoga rata, kad je europsko stanovništvo pred nacistima bježalo na afrički kontinent, suprotno današnjim kretanjima afričkih, subsaharskih migranata, koja su pojačana nakon prosvjeda, tzv. arapskoga proljeća 2011.
Recimo da u Africi i leži moja prva osobna poveznica s migracijama i izbjeglištvom: otac je kao dječak sa svojom obitelji iz makarskog primorja krajem Drugog svjetskog rata proveo nekoliko godina u izbjegličkom kampu na Sinaju, gdje je boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka i primorja. No, vratimo se na Lampedusu.
Prvo sam se odlučila fokusirati na tamošnji Centar za identifikaciju i deportaciju Contrada Imbriacola te otputovala na otok "na kraju svijeta", bliži afričkom tlu negoli Siciliji. Međutim, Centar je u to doba, u proljeće 2014., bio u rekonstrukciji, a njegovi "privremeni podstanari" evakuirani u centre za ilegalne migrante na Siciliji. Tada se u mom istraživanju događa zaokret i fokusiram se na iskustva autohtone zajednice, koja je povijesno obilježena transmediteranskim migracijama, priča Beroš.
Razgovarala je s mnogim Lampedužanima, od gradonačelnice Guisi Nicolini, koja uistinu zastupa interese zajednice i borac je za prava migranata, do vrlo neobičnih lokalnih protagonista, primjerice kipara-stolara koji je počeo od naplavina nasukanih afričkih brodova praviti križeve kao simbole tragedije na obali.
Važno je spomenuti, ističe Beroš, njihovu mladu anarhističku scenu koja je napravila svojevrsni antimuzej, kulturni i politički centar, od pronađenih predmeta nasukanih na obale Lampeduse, s izgrađenim pročeljem od ostataka brodova.
- Lampedusa je malen otok, dugačak svega šest kilometara, s ukupno šest-sedam tisuća stanovnika i ne možemo ni zamisliti izvanredno stanje kada se u nekoliko dana pojavi isto toliko migranata na tako malom prostoru, kao što se dogodilo 2011. U tim razgovorima shvatila sam da je lokalno stanovništvo ne samo solidarno s afričkim migrantima, već da je taj otočić "prirodno" i povijesno navikao na fenomen mediteranskih migracija i protok stanovništva. Međutim, nakon Arapskog proljeća nisu mogli reagirati niti primiti toliko ljudi i osjećali su se napuštenima. Pamtimo jedno od većih potonuća, 2013. godine kada su se 353 osobe utopile nekoliko kilometara dalje od lampeduške obale, jer je lokalnim ribarima i vojsci bilo zabranjeno intervenirati, priča Beroš.
Osim audiosnimki razgovora s lokalnim protagonistima i klasičnih fotografija, integralni dio njezina terenskog istraživanja činili su i tzv. field recordings. Primjerice, zvuk vjetra - dokumentiran u staroj gradskog luci među potopljenim, nasukanim brodovima iz Magreba, na mjestu koje Lampedužani nazivaju "Grobljem barki" - poslužio je kao osnova prostorno-zvučne instalacije na izložbi u Veneciji.
Posjetitelj ulaskom u crni kubus gubi osjećaj prostora oko sebe, kao i vlastitoga tijela, uranjajući u zvučno-svjetlosnu instalaciju, u svojevrsnu borbu za "goli život". U Veneciji, prenosi autorica, mnogi posjetitelji nisu mogli izdržati kratku dramaturgiju od svega dvije minute, koja čovjeka na kraju ostavlja da se suoči s vlastitim odrazom i isječkom razgovora s lokalnim stanovnicima od kojih jedan na pitanje osjeća li se Talijanom ili Europljaninom, odgovara: "Ja sam Afrikanac", "Io sono Africano". (D. P.)
CIJELI TEKST U PRILOGU POGLED.