Bio posrijedi i prvoklasan svjetski bend, uz to na vrhuncu karijere i sa svježim albumom koji uz sve brojniju armiju novih obožavatelja drži vrhove top-lista u najuglednijim svjetskim casopisima, sve to još uvijek nije jamstvo da ce živi, koncertni nastup takve grupe biti besprijekorna glazbena poslastica.
Sve navedene reference trenutno posjeduje odlicna indie-rock skupina The National i nije upitno da su sinoc u zagrebackom Bocarskom domu pred 3.000 ljudi održali velik koncert koji ce u trajnom sjecanju posebno pamtiti žene, od tinejdžerica nadalje, koje su cinile uocljivu vecinu publike.
Odlicna svirka, kao i kemija izmedu publike i ovih suptilnih darkerskih postpunk umjetnika iz Ohija, predvodenih dušom benda, senzualnim baritonom i tekstopiscem Mattom Berningerom, imala je jedno malo "ali", za koje gotovo da nitko nije kriv. Rijec je o tome da je posrijedi glazbena skupina nesumnjivo svjetske, univerzalne vrijednosti, ali i to da je u svojoj suštini rijec o - klupskom bendu.
Cinjenica da su vec svojim predzadnjim remek-djelom "Boxer", (cetvrtim albumom u 11-godišnjoj karijeri) nadišli klupske okvire utjecala je da sjajni promotor Mato Škugor u planiranju ovog njihovog treceg zagrebackog gostovanja sada preskoci klubove kapaciteta 300-tinjak ljudi, poput KSET-a, gdje su prvi put nastupili 2004., skoro kao nepoznati bend, pred 68 posjetitelja, a i one dvostruko, ako ne i trostruko vece, poput Pauka, u kojem su prije tri godine održali nezaboravnu promociju "Boxera".
Poseglo se ovaj put za Bocarskim domom, koji prima desetak puta više ljudi, što je koncertu dalo razmjere velikog dogadaja s nemalo euforicnih trenutaka. No, donekle je bila opravdana bojazan da ce ta dvorana visokog svoda s dosta betona i metala teško omoguciti nevjerojatan zvuk koji ovakav bend i zaslužuje. Svatko tko je bio na sjajnom zagrebackom nastupu Tindersticksa u svibnju ove godine, održanom u akusticno besprijekornom Kinu SC-a, znat ce o cemu je rijec.
No, ne treba biti gundalo, mada to nije teško nekome koji je dobrano zagazio u 40-e. Ogromna vecina publike uživala je u dvosatnom koncertu, a posebno je dojmljivo bilo vidjeti da je dobar dio posjetitelja znao i pjevao skoro sve pjesme The Nationala. To pak vjerno pokazuje svu poeticnu vrijednost Mattovih tekstova, ali i ohrabrujucu cinjenicu da je Zagreb, a prvenstveno njegova mladost izmedu 15 i 25 godina, daleko, daleko od klišeja i stereotipa koje joj namecu frustrirane starije generacije.
Ipak, ni tu nisu stvari crne, jer je bilo i puno parova od 40, 50 pa i 60 godina, što više od svega govori o znacaju The Nationala, a možda najviše ilustrira kako njihova senzibilna, naoko gubitnicka i iskrena poetika pogada suštinu trenutka u kojem se nalazi (i baš i ne snalazi) cijeli planet.
Ocekivano, glavninu repertoara cinile su pjesme sa svježeg albuma "High Violet", kao i njegova najuspješnijeg prethodnika "Boxera", no bilo je onih u publici, a medu njima i mladi Puljani poput Butka, Ivana ili Šverka, koji odmah uz bok "Boxera" svrstavaju i njihov treci studijski album iz 2005. - "Alligator".
Koncert je negativno obilježilo veliko dvosatno kašnjenje pocetka nastupa, zbog cak 6-satnog stajanja šlepera s opremom na madarskoj granici. Kad se zna da su vecer uoci zagrebackog gostovanja u Poljskoj, dan prije toga na sjeveru Njemacke, a noc prije toga u Danskoj, ne cudi da su se u ogromnom redu koji se stvorio u dva sata prije otvaranja dvorane culi i slovenski, i srpski, i madarski i austrijski jezik. Zbog tog iritantnog cekanja, nezahvalna uloga otvaranja koncerta, a više naštimavanja zvucne slike pripala je predgrupi Phosphorescent, indie-alt country skupini iz gradica Athens, otkud potjecu i R.E.M.-ovci.
Za razliku od mnogih "industrijskih" frontmena, Matt je u ophodenju bio iskren, bez poze i uobicajenih fraza, naglasivši da njihov prošli zagrebacki nastup spada u tri najveca koncerta u karijeri. Iako imaju puno, puno sjajnih pjesama, koje je publika docekivala srcano i s puno emocija, potpisani je novinar najviše uživao u pjesmi "Brainy", meni najdražoj njihovoj skladbi ("I've been draggin around from the end of your coat for two weeks; you keep changing you're fancy fancy mind every time I decide to let go"), kao i u prelijepoj "Sorrow" s aktualnog albuma, tijekom koje je, srecom, a ne znam zašto i kako, produkcija zvuka bila izvrsna. Ili je sve, pa i zvuk, ipak tek subjektivna stvar.