S krajem još jedne kalendarske godine, najznačajnije događaje i procese u poljoprivredi Istre rezimirat ćemo u razgovoru s Milanom Antolovićem, pročelnikom županijskog Odjela za poljoprivredu, šumarstvo, lovstvo, ribarstvo i vodoprivredu. Minula je godina ujedno i posljednja cijela godina koju će Antolović provesti na ovoj dužnosti, budući da bi u drugoj polovici 2017. godine trebao otići u mirovinu. Više nego zasluženu, budući da ovu dužnost obnaša neprekidno od 1993. godine, od samog osnivanja Istarske županije. Razgovor počinjemo s ovih dana ponovno aktualnim pitanjem istarskog terana, u čije je rješavanje i Antolović osobno uključen.
- S teranom se sada stvari za nas odvijaju povoljno - kaže Antolović – i bez obzira na sve nesporazume između hrvatske i slovenske nacionalne politike te hrvatskih i slovenskih proizvođača, očekujem da će prevladati razum te da će se u Europskoj komisiji problem otkloniti na zadovoljstvo proizvođača i terana i refoška s obje strane granice. Ljudi su na tom području naime kroz povijest oduvijek živjeli zajedno, bili oslonjeni jedni na druge, i uvjeren sam da će tako biti i ubuduće.
- Kako to da slučaj istarskog odnosno kraškog terana tako neprimjereno "strši" iznad primjera dobre suradnje sa susjednim krajevima Slovenije na projektima zaštite drugih proizvoda?
- U Upravnom odjelu za poljoprivredu stekli smo vrlo dobra iskustva na primjerima zaštite istarskog/istrskog pršuta, pri čemu su naše dvije države stale uz proizvođače s obje strane granice i zajedno s proizvođačima zaštitile taj proizvod. To je model kojeg želimo i hoćemo koristiti i u zaštiti drugih tipičnih istarskih proizvoda koji se tradicionalno proizvode na tim prostorima po jednakoj tehnologiji. Na tragu smo i zajedničke zaštite autohtonih životinja, jer smo na primjeru istarskog goveda postigli visok stupanj suradnje i zajedništva među uzgajivačima u hrvatskoj i slovenskoj Istri, ali i među stručnim i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj i Sloveniji, kao i njihovim državnim administracijama. Proizvođači poljoprivredno-prehrambenih proizvoda uz slovensko-hrvatsku granicu jednako razmišljaju i žele da se ta granica što prije demistificira, a kad se to dogodi, stvorit ćemo pretpostavke ne samo za zajedničku zaštitu, već i za zajedničko brendiranje proizvoda, proizvođača i regije, a od takvog načina djelovanja svi će imati koristi.
- Pršut je riješen, a na zajedničkoj zaštiti kojih se proizvoda trenutačno radi?
- U pregovaračkom smo postupku za istarsko maslinovo ulje, a 15. prosinca smo u Ministarstvu poljoprivrede u Zagrebu postigli dogovor s predstavnicima slovenskog Ministarstva poljoprivrede i slovenskih proizvođačkih organizacija da se u naredna tri mjeseca usuglasi zajednička zaštita maslinovog ulja na području hrvatske i slovenske Istre. Na tom sastanku smo dogovorili da ćemo odmah poslije Nove godine početi raditi na zajedničkoj zaštiti istarskog meda, istarskog ovčjeg sira i mesa istarskog goveda.
- Kad govorimo o zaštiti istarskih autohtonih proizvoda nacionalnim i europskim oznakama izvornosti, moramo spomenuti da za već zaštićene proizvode – pršut na europskoj i maslinovo ulje na nacionalnoj razini – među proizvođačima vlada vrlo skroman interes za označavanje svojih proizvoda tim oznakama. Zašto?
- Praćenje sljedivosti proizvoda, što se za oznake izvornosti podrazumijeva, ima određene troškove. Proizvođači očekuju od Ministarstva poljoprivrede kvalitetne pravilnike i natječaje preko kojih bi mogli doći do sredstava za pokriće tih dodatnih troškova. Iako Hrvatska baš za tu namjenu može koristiti sredstva europskih fondova, Ministarstvo poljoprivrede i Agencija za plaćanja u poljoprivredi još nisu usuglasili alate za trošenje tih namjenskih europskih sredstava. Kad se to riješi, porast će i interes proizvođača za korištenje oznaka izvornosti. Spomenimo da trenutačno nacionalnu oznaku izvornosti za istarsko ekstradjevičansko maslinovo ulje koristi samo pet istarskih proizvođača koji ukupno proizvode manje od 10 posto ukupne istarske proizvodnje ulja, te samo šest proizvođača istarskog pršuta, čiji pršuti s europskom oznakom izvornosti predstavljaju samo 10 posto ukupne proizvodnje pršuta u Istri.
- Jedan od ciljeva zaštite autohtonih proizvoda bio je i oživljavanje umrtvljenih poljoprivrednih resursa u Istri, pogotovo neobrađenog poljoprivrednog zemljišta. Koliko se tu uspjelo napraviti?
- U istarskoj poljoprivredi napravili smo veliki iskorak, a najprije smo sustavno krenuli u razvoj primarnih proizvodnji. Tu je veliki doprinos dao županijski Fond za razvoj poljoprivrede i agroturizma. Da nije bilo kočnice u zakonu o poljoprivrednom zemljištu postigli bismo bar 50 posto veće efekte nego što smo ih u Istri ostvarili. Važeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu je naime neprovediv i treba ga hitno prilagoditi zahtjevima suvremene hrvatske poljoprivrede i proizvođača na terenu, uvažavajući specifičnosti za svaku regiju. Resursi koje smo u Istri aktivirali vidljivi su u novim nasadima vinograda, maslinika, voćnjaka. Istra je u europskim razmjerima postala regija prepoznatljiva po svom vinarstvu i maslinarstvu. Da je hrvatska agrarna politika pratila procese pokrenute u Istri i u drugim područjima Hrvatske, posebno u Slavoniji, danas se ne bi uvozilo 98 posto svinjskih butova za proizvodnju zaštićenog dalmatinskog, drniškog i krčkog pršuta, a dobrim dijelom i za proizvodnju pršuta u Istri, onih bez oznaka izvornosti, jer se istarskim pršutom smiju nazivati samo oni s tom oznakom, a oznaku mogu dobiti samo ako je sirovina iz Hrvatske.
- Kad smo već kod pršuta i svinja, već godinama se naglašava potreba uzgoja svinja u Istri za potrebe proizvodnje istarskih pršuta i drugih tradicijskih proizvoda. Ima li tu ikakvih pomaka?
- Pomaka će biti kada se napokon izgradi komunalna klaonica, planirana u poslovnoj zoni Finida kraj Tinjana. Za taj projekt uskoro očekujemo građevinsku dozvolu, u izradi je studija o ekonomskoj opravdanosti, i tijekom 2017. kandidirat ćemo ga za financiranje preko EU fondova. Kako će ta klaonica biti namijenjena klanju i obradi mesa svih papkara, dakle goveda, konja, magaraca, svinja, ovaca i koza, ona bi vrlo neposredno trebala utjecati i na pokretanje razvoja stočarstva u Istri.
- Otkako se prije nekoliko godina pojavio problem otkupa mlijeka zbog sve nižih otkupnih cijena i neredovitog plaćanja, nazaduje i istarsko stočarstvo, iako se dio proizvođača mlijeka okrenuo proizvodnji sira. Kakvi procesi opterećuju istarsko stočarstvo?
- Na terenu veliki problem predstavljaju prostorni planovi, kako Županije, tako i jedinica lokalne samouprave. Jedan od tih problema je uvjetovanje da poljoprivrednik koji želi izgraditi stočnu farmu mora biti vlasnik ili posjednik 10 hektara zemljišta, a u Istri je to nemoguća misija. Na inicijativu našeg Odjela ograničenje je u županijskom prostornom planu smanjeno na 5 hektara, ali sada jedinice lokalne samouprave moraju takvu odredbu prenijeti u svoje prostorne planove, što prema informacijama koje dobivamo s terena ide dosta nevoljko i teško. Nije normalno da želimo imati mlijeka, sira i pršuta, a da istovremeno onemogućavamo razvoj stočarima, ne mogu razumjeti takva shvaćanja jer je Istra tradicionalno stočarski kraj. K tome, treba znati da je stoka na ispaši najbolja zaštita od požara, bolja nego kanaderi.
- Parola o suradnji zelene i plave Hrvatske, često i u Istri spominjana u varijanti zelene i plave Istre, također već godinama zagovara opskrbu turističkih objekata domaćim poljoprivrednim proizvodima. Kako kod nas surađuju zelena i plava Istra?
- Takva povezanost postojala je do 1990. godine, ali više ne postoji, u Istri se više ne proizvodi hrana za direktni plasman u velike turističke centre. Oni se sada opskrbljuju uglavnom iz uvoza. Zelena i plava Istra su indirektno povezane kroz prodaju domaćih proizvoda iz unutrašnjosti na tržnicama obalnih gradova, te kroz agroturizme i kušaonice na OPG-ovima. Nešto se domaćih proizvoda plasira u ugostiteljstvo, ali ne velikim hotelskim sustavima već konobama i restoranima, i to u ovom času donekle spašava istarsku poljoprivredu. Spomenimo da u Istri radi 25 mini-mljekara koje ne stignu proizvesti toliko sira koliko ga tržište traži, i to je vrlo učinkovit model direktne prodaje bez posrednika.
- Koje najvažnije projekte i procese u istarskoj poljoprivredi očekujete u 2017. godini?
- Prije svega nastavak izgradnje temeljne poljoprivredne infrastrukture, među kojima sustav navodnjavanja na Poreštini i poljoprivrednih razvojnih centara u okviru AZRRI-ja. Sljedeće godine trebamo dovršiti zaštitu istarskog maslinovog ulja, meda, ovčjeg sira i mesa istarskog goveda zajedno s proizvođačima iz slovenske Istre. Primarni su nam zadaci i izgradnja spomenute komunalne klaonice u Tinjanu, pogona za proizvodnju meda u Cerovlju, te nastavak investicija u Centru za održivi razvoj poljoprivrede na Gortanovom brijegu, gdje je odnedavno u funkciji farma za uzgoj istarskog goveda.
- Posljednjih se mjeseci na političkoj razini često govorilo o opskrbi lokalnih javnih ustanova lokalnim poljoprivrednim proizvodima, i istarski župan Valter Flego u zadnje vrijeme to učestalo spominje. Kako će se ta dobra zamisao provesti?
- Ministarstvo poljoprivrede je najavilo novi zakon kojim bi se skratio put od proizvođača do potrošača, čime bi naši proizvođači stekli mnogo bolji položaj u odnosu na hranu iz uvoza, primjerice mlijeko s farme moglo bi se plasirati direktno u lokalni vrtić, školu, bolnicu. Sadašnje najave takvih procedura nažalost nemaju uporište u zakonu i povlastice za lokalne proizvođače ne mogu se ugrađivati u natječaje tako da zasad još uvijek prolazi onaj tko je najjeftiniji.
- Nagovijestili ste skori odlazak u mirovinu, a kako ste na funkciji županijskog pročelnika za poljoprivredu neprekidno od 1993. godine, što vam se čini: kakvo nasljeđe ostavljate iza sebe? Znate li već u čije ga ruke predajete?
- Vrijeme i priroda čine svoje, u srpnju sljedeće godine ispunjavat ću uvjete za mirovinu s navršenih 65 godina života i 41 godinom radnog staža. Kad se osvrnem na to prošlo vrijeme, mogu s ponosom reći da smo u sektoru poljoprivrede kroz mjere, programe i inicijative našeg Odjela, a na kraju i s postignutim rezultatima, uvijek bili prvi u Hrvatskoj i danas mnoge hrvatske županije kopiraju to što smo radili u Istri. Imamo najbolje organizirani Odjel za poljoprivredu u Hrvatskoj, sa svega 13 stalno zaposlenih, i još 33 zaposlena u AZRRI-ju, imamo vlastitu agro-banku koja djeluje već 21 godinu, što nema nitko drugi u Hrvatskoj. Kroz poljoprivredne udruge lokalnog i regionalnog značaja motivirali smo poljoprivrednike na novi razvoj, postigli smo to da oni poljoprivredu smatraju djelatnošću od njihova interesa, a ne više kao nekada da se bavljenje poljoprivredom smatra sramotom. Pomogli smo da se uspješno izvrši smjena generacija u istarskoj poljoprivredi, da imanja i gospodarstva preuzmu mladi ljudi koji će koristiti nova znanja i nove tehnologije, a oni su tako stvorili nove vrhunske brendirane proizvode kojima se danas mnogi političari diče, ali razloga da se njima diče prije svih imaju sami proizvođači.
Velikim uspjehom našeg Odjela smatram i objedinjavanje istarskog proizvodnog prostora, u koji ubrajam prostor istarske županije, zatim prostor Liburnije, istarske otoke Cres, Lošinj, Unije, Ilovik i Susak, te slovenski dio Istre. Brendiranje zajedničkih proizvoda cijelog tog prostora zasigurno je proces neposredne budućnosti, i to je proces koji će afirmativno iskoristiti sve dobrobiti resursa ovog prostora u izgradnji zajedničkog mosta ka europskom tržištu. Međutim, kako je ruralni dio cijelog tog prostora još uvijek izuzetno devastiran, njemu bi i dalje izuzetnu pažnju trebale posvećivati i lokalne i regionalne i državne vlasti i institucije.
Što se tiče mog nasljednika na funkciji pročelnika Odjela za poljoprivredu, o njemu će se opredijeliti politika. Međutim, sugerirao bih politici središnje Istre da tu nametne pravila igre te da ima svog čovjeka u kadroviranju i nominiranju mog nasljednika, a odgovorno tvrdim da Odjel za poljoprivredu ima kadrovske potencijale koji bez ikakvog stresa mogu mene naslijediti.
- Već se desetak godina govori, i sami to često ističete, da je u Istri neobrađeno i neiskorišteno oko 70 posto obradivog poljoprivrednog zemljišta. Je li to još uvijek tako?
- Računica je jednostavna: trenutačno je u Istarskoj županiji 40.000 hektara poljoprivrednog zemljišta upisano u ARKOD, a po popisu iz 1991. godine bilo je 175.000 hektara. Razlika je zapušteno poljoprivredno zemljište koje je u međuvremenu postalo šikara ili šuma. To je ogromni zaboravljeni potencijal, koji će se međutim teško iskoristiti ako mu se istovremeno prostornim planovima onemogućuje razvoj. Osim toga, primjerice, da biste danas dobili dozvolu za izgradnju farme, morate imati i protupožarni elaborat za koji morate imati dotok vode kakav u većini istarskih sela s vodovodima građenima prije trideset i više godina – ne postoji. Neiskorištenog državnog poljoprivrednog zemljišta danas u Istri ima 18.000 hektara po podacima Ministarstva poljoprivrede, odnosno 30.000 hektara po našim podacima. Hrvatska zemljišna politika naprosto traži šok-terapiju, primjerice da Vlada donese uredbu kojom bi se dao rok od 6 mjeseci da se svo zapušteno zemljište stavi u funkciju. (Davor ŠIŠOVIĆ)