Ni Jordan ni Izrael nisu jeftini raj za šopingholicare, vec zemlje cije posjetitelje cekaju mnoga iznenadenja iako se tako ne cini na prvi pogled. Treba samo biti strpljiv...
Zagreb, Istanbul i još dva sata leta do Amana. Presjedanja i cekanja na aerodromima do ranojutarnjeg dolaska u glavni grad Jordana. Oko cetiri ujutro vrijeme je za san u udobnom krevetu u hotelskoj sobi, ali dvadeset minuta kasnije krece molitva s obližnjeg minareta koja odzvanja kvartom. Molitva nakratko prestaje i onda nakon deset minuta opet pocinje. I tako skoro cijeli sat. Konacno malo mira, ali u 6.15 javlja se recepcionar. Poziv za budenje, iako je naruceno za dva sata kasnije. Ništa, greška, svakom se zalomi, ali onda 15 minuta kasnije zove opet…
Bilo tiho ili bucno, na neke stvari se covjek ako puno putuje jednostavno mora naviknuti. Ovaj grad od dva milijuna duša više djeluje kao ogromna periferija nekog potencijalnog veceg grada. Aman je grad prilicno jednoobrazne arhitekture, niskih kuca od tri do cetiri kata, a gotovo sve su bijele boje. Vecih zgrada ima jako malo, zapravo neboder od cetrdesetak katova se tek gradi. Nema tu puno toga za vidjeti i može ga se obici u jedno jutro, sve s posjetom velikom rimskom teatru u centru i ostacima citadele koja dominira gradom. Draž Amana izvire iz pijeska i kamena pustinje koja ga okružuje. Šarm je to praznine koja se prema sjeveru preobražava u ljepotu zelenila, borova, maslinika i vocnjaka.
Jordan se trudi ostaviti "nasmiješen" dojam na svoje gradane i goste. Zato se skoro u svakoj ulici ili kvartu nalazi dvometarska fotografija nasmiješenog kralja i njegovog oca. Kult licnosti njeguje se u krhkoj demokraciji u kojoj, samo za primjer, kralj izabire cak 40 clanova jednog od domova parlamenta. No, zato mladi kralj Abdulah II. svoje široke ovlasti i neprikosnoveni ugled koristi da bi zemlju reformirao i okrenuo k svijetu u cemu mu pomaže njegovo znanje steceno na studijima u SAD-u. Jordanci vole Sjedinjene Americke Države možda baš zato što ih voli kraljevska obitelj, u cemu možda pretjeruju jer je njihov glavni grad ispresijecan svom silom americkih restorana, trgovina i škola, pa se covjek pocne pitati gdje je tu izvorni Jordan? Jordan se muci i s pronalaženjem zaštitnog znaka jer nema puno izvornih suvenira koji se ovdje mogu naci, osim mozaika, slika od pijeska i veduta drevne Petre.
U Džerašu, na sjeveru, obilazimo ostatke rimskog foruma i hramova. Sunce prži kao rešo, ali turisticki policajac nosi crne hlace, crne cipele i još na sebi ima debelu crnu majicu. U restoranu je hrana vrhunska, nešto malo pikantnija od europske kao i svugdje u Jordanu, ali vjerojatno i na bliskom istoku. Zato cevapcici imaju laganiji okus i ne padaju teško na želudac.
Aman i sjever Jordana ostavili su me pomalo hladnim. No, ponekad treba samo biti strpljiv. Prvo me oduševio pogled na plantaže oko rijeke Jordan. Deseci i deseci kvadratnih kilometara doline izobilja u kojoj raste sve što može rasti i što se može pojesti – mandarine, narance, krumpiri, nema cega nema. Dolina je to rijeke koja hrani zemlju kojoj je tri cetvrtine površine prekriveno pustinjom, i još im ostaje za izvoz. Tada postaje jasno zašto je jordanski dinar jaci od eura i da Jordan nije raj za jeftini šoping. Kao ni Izrael.
Prije no što smo se uputili k misticnom jugu Jordana posjetili smo Jeruzalem. Odlazeci na put ime ovog grada i izraelske države ulijevali su nesigurnost i asocirali na nemir i politicke turbulencije. Ne treba se zavaravati – na granici se ceka po dva sata, izraelske carinice pregledat ce svaki dio vašeg kufera, a ceste su omedene kontrolnim stanicama oko kojih paradiraju naoružani vojnici. Na nekima se putnici pregledavaju, na nekima ne, a cijelo to vrijeme gradi se i novi zid koji ce dodatno odvojiti palestinska podrucja od Izraela. Opet, onoliko koliko me sjever Amana (lagano) razocarao, Jeruzalem me ugodno iznenadio.
Iskreno receno, ocekivao sam da ce posjet nekim biblijskim mjestima u Jordanu i Izraelu malo uzdrmati moj ateizam, ali to se nije dogodilo. Sve je previše iskomercijaliziralo da bi ostavilo dojam neceg uzvišenog na nekoga tko vec nije u tome, jer prodaje se sve što ima veze s religijom, na tone. Ostaci Križnog puta ispunjeni su šumom štandova medu kojima kola bujica ljudi. Jedna nedorecenost smjenjuje drugu, a na nelogicnosti niti ne obracam pažnju… To je osobni stav koji ocito malo tko dijeli i takvi doživljaji ne umanjuju znacaj ovih mjesta. Ipak se ovdje stvarala povijest.
Nekakvo misticno prosvjetljenje prije se moglo dogoditi u Vadi Ramu, crvenoj pustinji u Jordanu, najljepšem mjestu koje sam posjetio u tih tjedan dana. Od Vadija Rame puno je razvikanija Petra, drevni grad uklesan u stijene koji je doista impresivan, ali crvena je pustinja posebna jer to cisto djelo prirode. Nema tu zapravo nicega, osim stjenovitih planina i, dakako, pijeska. Ali u tome i jest stvar. U kombinaciji sa suncem ispod kojeg se provuce pokoji oblak nastaju upravo nevjerojatne kombinacije svjetlosti, boje i sjene.