Između svjetova - režiser u potrazi za inspiracijom


Za nekog tko u popisu deset najvažnijih i najboljih filmova ikada snimljenih ima čak dva filma, od kojih je mafijaška saga u tri dijela Kum (1972.), Kum 2 ('74.) i Kum 3 ('90.) po mnogima na prvom mjestu, a kultna ratna drama Apokalipsa danas ('79.) odmah tu negdje, Cotton Club ('84.) također, normalno je za očekivati da nakon više od jednog desetljeća šutnje i mirovanja bljesne pred gledateljima.

Teško je stoga objasniti što se desilo s režiserom Francisom Fordom Coppolom u njegovom posljednjem filmu Između svjetova.

Zapravo, od trećeg nastavka Kuma, kada je na lovorikama slave, zadovoljstva i bogatstva zaspao jedan, uz Scorsesea i Spielberga svakako tvorac novog Hollywooda bilježimo samo Apokalisa New Redux, 2001., Mladost bez mladosti, 2007. i Tetro, 2009., koje će malo njih prepoznati.

Malo je reći da je utisak zbunjujući nakon što smo odgledali horor triler s Valom Kilmerom (upravo igra u kinu Valli) u kojemu nema niti jednog kadra koji bi upućivao na to da se radi o režiseru takve fascinantne biografije.

Štoviše, upleo se u jedan trend poznat po tematskoj odrednici praćenja pisca u lovu na ideju i novu knjigu, što je zahvalna filmska matrica priče u priči, ali ovdje očito nije Coppoli do priče ni do publike. Tek osjećaj da za vlastitu dušu može eksperimentirati žanrove na kojima se stari Hollywood izdigao, odnosno da neovisno istražuje neke vlastite art-momente čija su podloga američki pjesnik crnih misli Edgar Alan Poe, ili citirani Svjetovi zla Boudelairea.

Propali pisac u zaboravljenoj od boga i vraga američkoj provincijskoj vukojebini u bijegu od obiteljske tragedije i u potrazi za inspiracijom upada u trash, ili pulp sferu i moli Poa da ga kao vodič (Dante) izvede na sigurno tlo.

Režiser u potrazi za filmom, to je F. F. Coppola u ovom poprilično plitkom hororu (nešto poput Romana Polanskog u Piscu iz sjene, koji također u trenucima osobne krize traga za piscem u sebi, ali na onaj europski način prenapuhanog ekspresionizma), ostajući na površini hladnih američkih noći vještica - pukog folklora, čak ne ni parodijom ili travestijom kvaziart horora.

Treba reći da je on 1992. snimio Drakulu, američki gotski, romantični film s Garyjem Oldmanom kao grofom Drakulom, Winonom Ryder, Anthonyjem Hopkinsom i Keanuom Reevesom, pa jedino u tome vidim neki pokušaj nastavka također gotskog horora, podžanra koji to jest, ali je ovaj osobni eksperiment zapravo u koliziji s time.

Premda sve vuče na bezbojnu Zonu sumraka i Twin Peaks s dodatkom vampirizma, duhova, pokolja dječice i grobova ispod poda motela, hičkokovske opsjednutosti zvonikom i šume prekrivene izmaglicom, ovo je priča za Tima Burtona, možda i za braću Coen, ali u kojoj bi E. A. Poe bio tema, a ne inspiracija.

S desetak kilograma viška Val Kilmer, koji igra rezigniranog pisca i koji se utapa u alkoholu nezadovoljstva i krivnje, ni izdaleka nije lik kojemu bi se vjerovalo, što još više udaljava gledatelja od filma koji je pravi "masakr motornom pilom" na teksaški način.

Pretpostavljam da ovu asocijaciju pravilno čitate - trash koji potpisuje div Hollywooda - i možda jedinstven primjer kako se može prokockati veliki ulog za male pare.

Drugim riječima fijasko na bizaran način. Šteta, jer taman smo se počeli pitati nakon njegova lanjskog proljetnog boravka u Dubrovniku, gdje se vratio nakon skoro pedeset godina kada je tu napisao svoju prvu uspješnicu Kišni ljudi (1969.), što će nam opet napisati.

Jasno je da to nisu bile ove horor štupidece, ali možda na kraju ispadne Kum 4 s ovu stranu Jadrana. Materijala ima dovoljno. (Mate ĆURIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter