U Galeriji Alvona od petka traje izložba slika pazinskog akademskog likovnog umjetnika Harija Ivančića.
U uvodnoj riječi prilikom otvorenja likovni kritičar Berislav Valušek zaključio je da se radi o izvornom, samorodnom i inventivnom slikarstvu te o "slikarskom postupku od kojega možemo očekivati nova iznenađenja". Što ga je nagnalo da to kaže?
Ivančićeve slike u doslovnom su smislu višeslojne. Godinu i pol dana s platna maksimalno zasićenih materijalom koji je autor nanio slikarskom lopaticom boje su se odvajale i padale na pod, nakon čega ih je autor ponovo nanosio na okomitu površinu. Tako su nastale slike s dva-tri sloja aplicirana jedan na drugi.
- Nakon što je drugo platno slikarski određeno, Ivančić ga para, razrezuje, pa tako u procijepu poderotine možemo vidjeti ono što je ispod. Mi ne znamo kako izgleda cijelo prvo platno jer nam je dano vidjeti tek jedan njegov dio, čime se nameće ideja palimpsesta - pergamena s kojega je stari tekst ostrugan da napravi mjesta novom.
Ipak, autor slojeve slike ne struže niti ih naknadno doslikava, već oslikana platna slaže kao što tkalci slažu tepihe - jedan na drugi. Prije će biti da je riječ o kriptografskom ustroju informacije, o likovnim porukama koje su nam skrivene, a za koje znamo ili barem naslućujemo da postoje i na onim mjestima koja su zastrta gornjim prikazom, kaže Valušek.
Motiv Ivančićevih slika je krajobraz iz ptičje perspektive gdje uski rub obzora uz gornji rub osigurava motivsko prepoznavanje. Međutim, to nije pejzaž figurativnih ishodišta koji vodi do apstrakcije jer su površine toliko treperave, iritantno vibrantne, optički oscilirajuće, različitih kromatskih frekvencija i valerskih pretapanja da oko promatrača ne uspijeva pronaći čvrstu točku, siguran oslonac koji bi vodio od središta prema rubovima ili u bilo kojem smjeru.
Sve je središte i sve je rub i mi smo, kao i slikar prije toga, uvučeni u sliku koja više nije samo objekt nego i subjekt, pa ne gledao samo mi nju, nego i ona nas.
- Slikareva vodoravna zemlja gledana iz zraka uzdigla se doslovce i postala okomiti zid na čijem oblicima i bojama prebogatom licu kao da naziremo znakove slova, riječi koje ta vibrirajuća raznolikost otkriva. Tonko Maroević usporedio je prije tri godine Ivančićevu zemljinu koru sa zemljinom kožom, što je moćna prispodoba koja može opstati i u slučaju arhitekture zida čija je kora, žbuka, koža zgrade, napominje Valušek.
Izložba je otvorena do 23. kolovoza. (R. SELAN)