"Ljudi su čudni. Brinu se o svojoj koži, ali ne i o onome ispod kože".
Tražeći ljude, vapeći za ljudima, kaže to jedna od troje izvođača u završnom dijelu vizualno dojmljive i etički poticajne plesne predstave "Stop Spot" u režiji Puljanima već dobro poznatog iransko-francuskog redatelja i koreografa Mehdija Farajpoura, odigrane druge večeri 23. PUF-a na maloj sceni pulskog INK-a u produkciji pariškog Oriantheatre Company, teatra kojem su ples, kazalište, poezija, instalacija, video i zvuk glavne forme u većini njihovih izvedbi. "Orian" na perzijskom jeziku označava koncept nagosti, koja nije samo povezana s tijelom, već i s čistoćom, time i s istinom.
Vlak ne staje
"Hladni vjetar, piše Farajpour, puše ispod moje kože, čak i u ljetnim danima; pod mojom kožom lažne vijesti, pod mojom kožom rat, glad, revolucije; ispod moje kože Sirija, Tunis, Egipat; ispod moje kože Hirošima, Auschwitz, Vijetnam". I najveće tragedije postaju tek kratka informacijska hrana do nove i još novije šokantne vijesti. Autor sanja grad bez ijedne pisane riječi, no na njegovoj stanici vlak - ne staje.
Uz jednostavno, a efektno scenografsko rješenje naslaganih starih novina (i iznimno sugestivnu rasvjetu), u tom "moru vijesti" polurobotizirani ljudi, bombardirani svakodnevno informacijama i manipulacijama, mogu plivati tek po cijenu potiskivanja emocija, postupnog gubitka suosjećanja i vlastite individualnosti.
U tom svijetu, dobro to svi znamo, najvitalniji je strah, kao oruđe manipulacije i kao posljedica, kao negacija slobode. Strah i paniku vjerno u predstavi dočaravaju povremeni, gotovo dijabolični vriskovi pojedinih izvođača, kao i sugestivni komad elektroničke glazbe koja završava u buci.
Gotovo goli plesači, Antonio Izquierdo Martinez i Neus Canalias Avila, ukočeni, usporeni ili rastrzani i mahniti, ne uspijevaju pobjeći iz tog 'mrtvog' mora. Utjelovljenje više savjesti, Gwen Sampe, u svojoj je "pororočkoj" dionici vrlo dojmljiva, posebno u završnoj sceni kada vitla mikrofonom. Dojam je, ipak, da bi predstava bila bolja da je nešto kraća.
Vedro o zahtjevnoj ljubavi
Vedru plesnu predstavu "Volim te, ne volim te", u nastavku večeri suvereno je i nadahnuto na Forumu odigrao tandem madridske skupine "Hurycan" koji čine argentinska plesačica Candelaria Antelo i njen francuski partner Arthur Bernard Bazin.
Fizički iznimno zahtjevna, na granici akrobacije, no s punim umjetničkim legitimitetom, predstava duhovito priča priču o zahtjevnoj ljubavi, u kojoj je sukob još jedan korak ka upoznavanju i zaljubljivanju. Početno romantično upoznavanje prati glazba Louisa Armstronga, da bi impresivno i duhovito polusatno nadmetanje i fizički sukob na granici simulacije i autentičnosti protekli uz sugestivnu "The Fear Theme" Cinematic Orchestre.
- Spor je to proces upoznavanja tebe, korak po korak. Gomilati korake i skupljati u hrpama dronjke nakupljenih tenzija. Uzastopni slojevi skriveni između nabora, spremni napasti... ili te zagrliti. Sklad ili nesklad... nestabilna kemija gdje svatko ima potencijal prenijeti nas u krivinu, uništavajući i tebe i mene… mrzim te, volim te, i malo po malo poznajem te, pojašnjavaju autori.
Nakon uspjeha s izvedbom "Discordio" na početku njihove suradnje 2010. godine, ovo dvoje plesača osnovalo je prije četiri kompaniju Hurycan, a ova je predstava proglašena najboljom plesnom izvedbom na 27. međunarodnom Theatre & Dance sajmu u Huesci u Španjolskoj. (Zoran ANGELESKI, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)