Nine/eleven 2016. bio je poguban po SDP: izbori su izgubljeni, lider je otišao i sada slijedi nova era. Traži se novi predsjednik stranke nakon što su birači ljevice neizlaskom na izbore kaznili Zorana Milanovića za njegove izjave u kampanji. Ali i ideološka lutanja, nakon kojih se nije znalo što je više SDP. Sad kreće bitka za Milanovićeva nasljednika, a i ona pokazuje da je SDP u mnogočemu zapravo u nutrini šupalj, da mu treba ne samo novi jaki lider (kojeg nema na vidiku) nego i nove programske postavke za drugu dekadu 21. stoljeća koju općenito obilježava kriza socijaldemokracije u Europi.
Nekoliko je stvari presudilo ovom izbornom porazu: prvo, nedostajalo je i malo sreće – da su izbori održani odmah nakon Karamarkova pada, u srpnju, SDP bi ih glatko dobio. Drugo, pojavio se dostojan protukandidat Zoranu Milanoviću, Andrej Plenković, koji ga se nije ustrašio, koji je kampanju odradio by the book, bez konflikata i pretjeranog desničarenja i ideologiziranja. I treće, ključni preokret bila je Milanovićeva snimka razgovora s braniteljima – ključni nedostatak glasova koji je doveo do toga da SDP na kraju nije bio barem u egalu s HDZ-om bile su Milanovićeve izjave o Srbiji i BiH, uz naravno način na koji su izrečene.
Analiza rezultata po terenu pokazuje da je SDP bitno podbacio gdjegod je više birača srpske nacionalnosti: na primjer, u Donjem Lapcu SDP-ova koalicija lani je dobila 543 glasa, a sada 230; u Udbini lani 457, a sada 105 itd. Podaci su slični i za 8. jedinicu, koja je najilustrativniji primjer gdje su manjinski birači, te oni najlijeviji (ako se tako može nazivati autentične i čvrste antifašiste u Rijeci i Istri) neizlaskom kaznili SDP i Milanovića: samo u Istri na ovim izborima »nedostaje« oko šest tisuća glasova Srba, a oni iz bazena ljevice koji su na izbore izašli svoj su glas preusmjerili IDS-u i PGS-u. Pronašli su alternativu u lijevo-regionalističkom savezu, i time izravno kaznili SDP, a sva objašnjenja SDP-ovaca da je to za njih i dalje uspjeh, jer IDS ionako uvijek surađuje sa SDP-om, mogu si objesiti mačku o rep. To je bila kazna, a ne nagrada. Mada je, naravno, slab odaziv zahvatio sve stranke na ovim izborima – HDZ je izgubio 70-ak tisuća glasova u odnosu na 2015., SDP čak 105 tisuća, a i Most 120 tisuća.
Nema povratka
Problem SDP-a je, međutim, u tome što je u odnosu na 2011. godinu izgubio čak 320.000 glasova, i to Milanović nije mogao politički preživjeti na čelu stranke.
– No, osim toga, i kampanja je bila potpuno pogrešna. Što znači slogan »Siguran smjer« 2016. godine, nakon što SDP već preko godinu dana ne vodi vladu? Jesmo li mi reklamirali HDZ i Most, ili sebe? Poruka o budućnosti nije uopće bilo, ni o projektima, a ni o ideologiji. Nismo znali kome se obraćamo, niti čime, bili smo potpuno bezsadržajni – rekao nam je još u izbornoj noći jedan od ideologa SDP-a, u praznom MSU-u gdje su se dočekali rezultati, to jest – debakl nakon kojega »nema povratka na staro«.
Milanović je već dan kasnije preuzeo odgovornost, odlučio otići, ostavio prostor za druge, no također i vrlo brzo pokazao dvije stvari: da je SDP usko vezao uz svoju karijeru – odmah je najavio da odlaskom s čela stranke uskoro napušta i politiku, neovisno o broju glasova koje je i u nedjelju dobio i koji za njega očito nisu obaveza; i drugo, da je stranka kadrovski devastirana i potpuno nespremna za prevladavanje ove krize. Čak i unutar takozvane Milanovićeve struje već imamo tri kandidata: Ranka Ostojića i Domagoja Hajdukovića, te vjerojatno Orsata Miljenića. Nije stvoren Milanovićev logičan nasljednik, a vidi se da ni u drugoj struji stvari nisu posložene kako se očekivalo: osim Tonina Picule, očekuje se još kandidatura Rajka Ostojića ili Davora Bernardića.
Kako će izgledati SDP nakon Milanovićeva odlaska? To će ovisiti samo i isključivo o jednoj stvari: tko će biti novi predsjednik stranke. Ta će osoba definirati ključne politike i ideološki smjer razvoja stranke, pri čemu su razgovori o ljevici, proleterijatu koji je nestao i prekarijatu koji je nastao, već počele, jednako kao što se u eter vratila i riječ »antifašizam« koja je neko vrijeme bila van fokusa Milanovićeva SDP-a. Novi predsjednik ustrojit će i potpuno novu kadrovsku strukturu.
U svakom slučaju, Milanovićevo naslijeđe brzo će nestati. Ako pobijedi antimilanovićevska struja, svi će na Ibleru morati spakirati kofere. S druge strane, nakon što se pokazalo da unutar tzv. Milanovićeve ekipe postoje minimalno tri nove struje, jasno je da stranku, i u slučaju pobjede nekoga iz te ekipe, čeka dodatno raslojavanje i atomizacija frakcija, što će samo produžiti moguću konsolidaciju nakon ovog poraza.
Čelični utjecaj
A kako je sve teklo? Već u izbornoj noći i jutro poslije nje Milanović je testirao svoju ideju da njegov nasljednik bude potpredsjednik stranke Ranko Ostojić, a da Siniša Hajdaš Dončić bude nasljednik Igora Dragovana, dakle glavni tajnik. Ta se ideja mnogima, međutim, čak ni u Milanovićevu krugu nije svidjela: Ranka smatraju dobrim organizatorom, no slabim taktičarom. Iako ga je Milanović vidio kao prijelazno rješenje, ideja je trajala nepuna 24 sata – dio ljudi iz vrha stranke, vođen razočaranim Hajdašem Dončićem koji je sebe vidio kao nasljednika, pod hitno se preorganizirao i iznio ideju o tome da Orsat Miljenić bude protukandidat. On o tome još razmišlja, navodno će se ovog vikenda sjesti i to razraditi, a Miljenić pritom ima podršku ne samo Hajdaša nego i Milanke Opačić, Miranda Mrsića (koji će se i sam moguće kandidirati ukoliko Orsat odustane), navodno i dijela riječkih SDP-ovaca, pa i samog Vojka Obersnela, bez obzira što je formalno član stranke tek – šest mjeseci?!
Gotovo da je tužno gledati kako je kratko vrijeme bilo potrebno da Milanovićev dosad čelični utjecaj na kadriranje u stranci ishlapi kao kap vode u pustinji – brzopotezno je nastala i treća struja, koja je iznjedrila ime mladog šefa osječko-baranjskog SDP-a Domagoja Hajdukovića koji je također istaknuo kandidaturu, na opće čuđenje. Pokazalo se da je to rezultat sastanka u blizini Jasenovca u organizaciji Ivana Račana, gdje su se okupili Hajduković, također Mrsić, Peđa Grbin, Franko Vidović, Vedran Babić i još neki. Račan mlađi, koji uvijek voli biti percipiran kao siva eminencija kadriranja u partiji, iznio je ideju da se kandidira Peđa Grbin, no ovaj je to odbio, pa je na kraju u igri završio Hajduković, koji bi se ovom kandidaturom mogao brendirati za daljnju karijeru mada će evidentno izgubiti, a Grbin je ostao uz Milanovića i Ranka Ostojića, i to kao direktor njegove kampanje.
Na drugom polu, pokazalo se, također kao iznenađenje da Tonino Picula nije kandidat generiran u krilu Komadinine struje: očekivalo se da će stranački nezadovoljnici izroditi samo jedno ime, uostalom kad je nedavno Milanović imao svoj gremij u Crikvenici, Komadina je isti dan svoju ekipu, u kojoj je bio i Picula, okupio u Gorskom kotaru. No, čini se da je Piculu koštala izjava da kao predsjednik stranku planira voditi iz Bruxellesa – to ga je, mada možda još nije svjestan, unaprijed »pokopalo«. Sada se u Komadininoj ekipi intenzivno mozga bi li bolji kandidat bio Rajko Ostojić ili Davor Bernardić. No, nakon što je Bernardić najavio da ide u utrku za gradonačelnika Zagreba, sve je jasnije da bi Rajko Ostojić mogao biti »taj«. Osim što kandidaturu još nije istaknuo.
Hoće li na kraju u drugom krugu SDP-ovih izbora biti Ostojić (Ranko) protiv Ostojića (Rajka), ili nas čeka neki drugi scenarij, prerano je reći. Kandidature bujaju. Činjenica je međutim da će budućnost SDP-a u narednom razdoblju u prvom redu ovisiti o tome tko će biti ta osoba koja će ga voditi i koji će tim oko sebe okupiti. Programski, SDP svakako čeka povratak ulijevo nakon što ga je Milanović pogubio u bespućima povijesnog polu-desničarenja, jer svi kandidati, od prvog do zadnjeg, to zazivaju. Žalosno je samo što taj savjet nitko u zadnjih godinu-dvije nije dao i Zoranu Milanoviću. Možda tad ova analiza ne bi bila ni potrebna.
Puhovski: SDP-u treba drugarstvo i žena na čelu
SDP je doživio dvostruki neuspjeh – izborni (izvana) i potpunu paralizu unutarstranačke demokracije (iznutra).
Programski se – karikaturalno, na žalost – ponavlja povijest njemačke socijaldemokracije; SDP prelazi, zapravo prešao je, iz koliko-toliko lijeve u narodnu, pučku stranku – u organiziranu društvenu općenitost. Ne pokazuje to samo ime besmislene koalicije na nedavnim izborima, nego i činjenica da se u prvoj prijeizbornoj kampanji koja je vođena dobrim dijelom na privredne teme SDP ni po čemu bitnome nije razlikovao ni od HDZ-a, niti od Mosta…
Promjene, očito, počinju personalnim inovacijama (»Kadrovska politika je osnova svake politike«, reče Staljin). To je mogući put, no trajat će dugo, krene li se njime uopće ozbiljno. Za sada je očito dvoje: početne promjene ne mogu biti odveć radikalne, jer unutrašnja nedemokratičnost ne dopušta pojavu novih ljudi, pa će predsjednikom (gotovo sigurno neće biti predsjednice) biti netko od dosadašnjih stranačkih funkcionara. To i ne mora biti loše, uz uvjet da novoizabrani svoju funkciju shvati kao privremenu, a svoju zadaću prvenstveno u otvaranju unutarstranačkih komunikacijskih kanala, kako bi netko novi mogao doći do riječi.
Novo lice bi pak – za godinu-dvije recimo – trebalo zastupati civiliziranu ljevičarsku poziciju kakva se danas jasno iskazuje i kod britanskih Laburista i amerikanskih Demokrata. To znači, primjerice, orijentaciju na kontrolu tržišta, a ne na njegovo nekritičko promicanje, na poduzete, a ne na poduzetnike, na željeznice, a ne na automobile, na bušenje promidžbenih nerealnih »programskih« balona (od Pelješkoga mosta do nizinske pruge), na promjenu realnosti obrazovnoga sustava, a ne na kurikularnu metafiziku, na profesionalnost uprave, a ne na »HR« zbrinjavanje mladeži i stareži. Riječ koja bi unutarstranački trebala opisati novo vodstvo, koje bi uskoro trebalo biti u potpunosti izmijenjeno, jest dobro staro drugarstvo umjesto komplicirane »profesionalne« strukture stranke s jasno razlikovanim katovima moći. Idealno bi to mogla učiniti obrazovana žena (35-40) koja ima nekompleksiranu sposobnost komuniciranja i s lijevom intelektualnom scenom, ali ne prezire »šljakere« – smatra analitičar Žarko Puhovski. (Tihana TOMIČIĆ)