Navršava se 20 godina otkako su ondašnje slovenske vlasti iz registra slovenskih državljana izbrisale nekoliko desetaka tisuca ljudi, neslovenaca iz bivših jugoslavenskih republika koji su živjeli u Sloveniji, što je bio najveci, najmasovniji i najdrasticniji slucaj kršenja ljudskih prava u Sloveniji od osamostaljenja do danas.
No još je nevjerojatnije da cak ni dva desetljeca od tog administrativnog etnickog cišcenja gradana "sumnjive" narodnosti Slovenija nije ispravila nepravdu niti vratila gradanska prava za više od polovice od ukupnog broja izbrisanih.
Bez riješenog statusa 13 tisuca ljudi
Cak ni novi zakon o izbrisanima što ga je donijela vlada Boruta Pahora prije dvije godine nije pomogao izbrisanima: skoro 13 tisuca ljudi još je bez riješenog statusa. Slovenske vlasti su restriktivne pri davanju statusa, a zahtjevi se rješavaju iznimno sporo. Od 230 podnesenih zahtjeva za rješavanje statusa 59 zahtjeva riješeno je pozitivno, 80 je zahtjeva odbijeno, dok su ostali zahtjevi u postupku.
Slovenski sudovi još nisu pozitivno riješili nijedan zahtjev za odštetom. Izbrisani nisu doživjeli moralnu ni materijalnu satisfakciju niti rehabilitaciju. Tocan broj izbrisanih vjerojatno nikad nece biti utvrden, a zadnji službeni broj kretao se oko 26 tisuca ljudi.
Odgovornost za taj brutalni cin prije dvije godine neizravno je preuzeo Igor Bavcar, koji je u prvoj slovenskoj vladi bio na celu ministarstva unutarnjih poslova, a paradoksalno je da je krajem osamdesetih upravo Bavcar bio na celu znamenitog odbora za ljudska prava.
Pucnik: Ne želimo Knin
Ideja o brisanju neslovenaca, medutim, nije Bavcarova. Iako se o tome u Sloveniji rijetko govori, ideja o stvaranju nacionalno ciste slovenske države i cišcenju Slovenije od pridošlica iz drugih republika neraskidivo je povezana sa stvaranjem slovenske države.
"Otac slovenske državnosti" Jože Pucnik, jedan od celnika koalicije Demos koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima, kojeg je na celu njegove stranke 1993. naslijedio današnji premijer Janez Janša, u jednom govoru iz studenoga 1990. govorio je o plebiscitu i odcjepljenju kao o prilici za "cišcenje" Slovenije od neslovenaca, ali je to opravdavao ekonomskim, a ne nacionalnim razlozima.
Pucnik se protivio automatskom preuzimanju zatecenog stanja u trenutku plebiscita, zauzimajuci se za uvodenje "mjerila" pri dodjeli državljanstva.
"Trebalo bi izracunati, pa i demografski, kakve probleme bismo imali za pet ili deset godina, zajedno sa zahtjevima za kulturnom autonomijom.
Osobno cu se zauzimati da u Sloveniji ne nastanu problemi nalik onima u Kninu. Ne želimo Knin u Sloveniji i danas imamo mogucnost da te stvari humano, socijalno, pravno i demokratski riješimo.
Tu ne smije biti nikakvih gnjilih kompromisa niti mitingaške demokraticnosti, koja bi nam stvarala probleme s kakvima se susrecu Englezi, Francuzi i Nijemci, kao i ostale kolonijalne države", govorio je tada Pucnik.
Slovenska vlast provela je njegove ideje u djelo, no ishod nipošto nije bilo moguce povezati s "humanošcu" i "demokraticnošcu" o kojima je Pucnik govorio.
Izbrisani su samo u jednom danu, tog kobnog 26. veljace 1992., administrativnim putem, ostali bez icega. Postali su "nevidljivi", izgubivši sva prava u Sloveniji: radnici su ostali bez posla, umirovljenici bez mirovina i zdravstvene zaštite, a studenti bez indeksa.
Slovenija je 2004. primljena u Europsku uniju iako nije riješila pitanje izbrisanih, niti kaznila odgovorne za taj zlocin. Štoviše, EU je pomogao Sloveniji zataškati problem i sprijeciti povrat oduzetih prava žrtvama tog nevjerojatnog zlocina. (Denis ROMAC/Novi list)