Abbasu je ravno 12 godina. Lako što je naočit dječarac, važnije je da engleski govori posve pristojno, taman da ga Abdalrhman stalno poteže za rukav ne bi li štogod preveo.
- Kako smo samo pametni mi koji naočale nosimo!, govori Davor, naš fotoreporter Abbasu, dječaku iz Sirije koji bi, da u školu ide, išao u 6. razred. On se smije. Drago mu. Daje mu i to snage da se rastrči naokolo, pa malo objasni svojim sirijskim zemljacima što im je raditi, da i nas malo priupita koje pitanje.
- Koja je ovo zemlja? - pita. Hrvatska, odgovaramo mu, a on prevodi ostalima - svojoj majci Hasni, 15-godišnjem bratu Hamzeu i na ovom dugom putu pronađenom novom prijatelju, Kararu, studentu iz Bagdada koji se tročlanoj obitelji iz Sirije priključio prije tjedan dana.
- Da ne putuje sam, kaže nam, a putuje više od mjesec dana. Sirijska obitelj na putu iz Turske je zadnja dva tjedna, prije toga su, međutim, tri godine proveli u Turskoj. Abbasova je želja, želja cijele njegove obitelji u kojoj oca više nema, stići u Švedsku. Zapravo, prvo im je želja do slovenske granice, zbog čega su, s potvrdom da su pušteni iz zagrebačkog hotela Porin došli na parking trgovačkog centra u Novom Zagrebu, gdje ih zatičemo. Dezorijentirani su, ali mirni, Karar nas moli da mu nešto prevedemo na engleski. "Hartija, look", pokazuje nam potvrdu iz Porina, koja na hrvatskom kaže da može dalje na put, ne znaju samo je li im bolje na vlak ili autobus. Kažu, imaju sve papire čiste, putovnicu, vjeruju da dalje neće biti problema. Rodbina im je u Italiji, neki pak u Švedskoj, do koje bi rado. Hasna ne govori ništa, smije se i zahvaljuje na pomoći, Abbas je znatiželjan, svašta nas ispituje, čudi se hrvatskoj dobrodošlici. Mnogi su i kod nas prošli izbjegličku kalvariju, objašnjavamo mu, a on prevodi ostalima, pa kao da im je sada i jasnije zašto im svi na parkingu hoće pomoći, pa čak i novinari!?
Po gradu grupice izbjeglica posvuda. Nalijećemo na nekoliko mladića iz Nigerije koji bi u Mađarsku, ali od nas doznaju da im se na taj put ne isplati, pa mijenjaju plan. Nemaju papire, pa im je jasno da ni kroz Sloveniju neće. Taksist im, za 20 eura po glavi, nudi prijevoz do nekog "mekšeg" graničnog prijelaza. Ideja im nije mrska, ali se cjenkaju, nude 15 eura po glavi. U Hrvatskoj nemaju namjeru ostati, kažu nam. Nisu se puno o nama raspitivali, kažu, ali da smo kakav Eldorado, već bi znali! Njemačka, Švedska, Finska, Švicarska, tamo je, vele, život. (Bojana MRVOŠ PAVIĆ, Siniša PAVIĆ, Snimio Davor KOVAČEVIĆ)