Nikad nije naodmet spomenuti da je španjolski filmski vizionar svoj hrvatski put po kinima i do srca gledatelja otpoceo baš u Puli pocetkom 90-ih svojim "Ženama na rubu živcanog sloma" u kinu Beograd, potom u INK-u u tzv. Art kinu, a sve ostalo je povijest i neraskidiva ljubav izmedu njega i Puljana.
Nastavilo se to i pocetkom ove godine, filmom "Koža u kojoj živim", koji do 18. sijecnja igra u kinu Valli i izaziva jednaku pažnju i išcekivanje što nam to ovog kriznog trena (na svim poljima života i rada) nudi i pripovijeda Pedro Almodovar iz svog fantazmagoricnog svijeta neiscrpne mašte.
Za one istinske njegove poklonike tu je i nekoliko dilema: zašto u njegovih nekoliko zadnjih filmova nije bilo Antonija Banderasa, tko ce i kada zamijeniti nezamjenjivu Penelope Cruz, koja ce modna kuca potpisati scenografiju i kostimografiju i hoce li novu ideju za film naci u svom neiscrpnom vrelu nadrealnog, zajedno s bratom, ili ce pronaci svom spisateljskom nervu slican predložak i opet nas zadiviti...?
Stvarnost pretvorena u iluziju
Na sve smo dobili odgovor; Banderas je bio na cekanju baš za ovu ulogu osvetoljubljivog doktora Roberta, koji tugu zbog gubitka supruge i kceri lijeci u potrazi za njihovim kopijama, koje sam u svom laboratoriju s ekipom stvara (Frankenstein novog doba), a to je uz današnji doseg medicine i plasticne kirurgije moguce. Umjetna koža, laboratorijski uzgojena, nije filmska imaginacija, vec stvarnost, primijenjena i u našem slucaju "Kornati".
Dakle, Almodovar je jednu realnost opet pretvorio u iluziju, stavljajuci nas pred stalne izazove i odnose prema ljubavi, vjernosti, odanosti, povjerenju, o cemu u današnje vrijeme malo tko voli glasno i filmski na ovakav nacin razmišljati i govoriti. Jer, to nije marketinški isplativo, žanrovski odredeno, tehnološki uskladeno s trendovima, ali je zato Banderas trend i Almodovarov džoker u Hollywoodu i kod šire filmske javnosti, kojoj ne smeta njihova španjolština na engleski (americki nacin). Stariji, ozbiljniji, ali i dalje neodoljivo pokvaren, Antonio je zajedno s Pedrom pokazao zašto je velik glumac i kako se emocije pretacu na film.
A u ovom "hororu bez vriskova i šokova", kako je sam Almodovar nazvao svoj do sada najokrutniji film, sve pršti od potisnutih emocija, koje na taj nacin upucuju snažnu društvenu kritiku na potrebu da se nasilno mijenja identitet (retušira izgled), pri cemu se doktori igraju plasticnog Boga (ovo je takoder jedna naša filmska asocijacija i prizivanje) i opasno prijete narušavanju prirodnog poretka da se možda vanjština i može promijeniti, ali nikako i nutrina.
Stvoreni smo onakvima kakvi jesmo, a Almodovar u gotovo svim svojim filmovima to nastoji pokazati, ne maltretirajuci ikoga ni išta (niti opterecujuci i optužujuci) vlastitom homoseksualnošcu, kao ni percepcijom ostalih kada se susretnu s drugacijima. Zbog toga je oteti mladic Vicente kirurgijom pretvoren u prelijepu Veru ipak u duši izgubljeni sin koji žudi za majcinim ducanom (skutom), majkom koja ce ga prihvatiti u novom (dizajniranom) izdanju kao ponovno pronadenu kcer. Dakle, prava almodovarovska zavrzlama, koja na trenutak podsjeca na njegove filmove "Veži me" i "Matador", ali u "Koži" se ispreplicu žanrovi i mitovi kao ni u jednom filmu do sada.
Neobicni totali, zavodljiva slika i scenografija
Strast koju je u ulozi Vere pokazala Elena Anaya nije daleko od one koju nam je do sada davala Penelope, pogotovo kada je gledamo uz neizostavnu Marisu Paredes, ovdje kao služavku i majku koja u takvoj sapunastoj ulozi zapravo guši horor i spušta ga s trilera na melodramu. Drugi sin Zec s maskom tigra priziva Banderasovu ulogu neurotika bjegunca iz "Kike" u sceni silovanja i onaniranja na balkonu te vezanja sestre za stolac u kuhinji.
Braca Almodovar su zajednicki potpisala književnu adaptaciju romana "Mygale" Thierryja Jongueta, što je jedna od rijetkih iznimki u njihovu opusu (uz "Živo meso" britanske književnice Ruth Rendell), s radnjom smještenom u Toledu u 2012. - iako je film iz prošle godine - što bi trebala biti bliska buducnost koja je vec postala sadašnjost. Oni su tradicionalno i producenti, a Jean-Paul Gaultier je scenograf i kostimograf.
Iako se (pre)cesto u nemoci pronalaska grešaka i padova kod Almodovara usporeduju njegovi filmovi i po njima ocjenjuje svaki novi, "Koža u kojoj živim" se nicim ne istice niti umanjuje cjelokupan opus ovog autora, osim što je poseban - dok ne snimi sljedeci.
Neobicni totali, zavodljiva slika i scenografija, prica iz sredine prema pocetku i potom od pocetka prema kraju, uz obavezne reminiscencije ili retrospekcije, ne bismo li iz sjecanja dokucili i odlucili vjerovati likovima i samoj radnji, ne da bismo opravdali postupke, vec da bismo ih razumjeli i o njima razmišljali, jer se i sami po izlasku iz kina možemo naci u slicnoj situaciji.
Almodovar hoce poruciti da sam Život piše najlude price i zgode te time degradira Smrt, neminovnost koju ne možemo izbjeci. No, možemo joj se malo i narugati ili je zavarati da smo rodeni s licem muškarca, a da pokušavamo pobjeci na visokim potpeticama žene. Baš kao što je to Vera ucinila, ne svojom voljom smještena u taj tjelesni dualizam u kojemu ce osjetiti kako je biti On i Ona a da istovremeno ne pobjegne od Sebe.
Pedro Almodovar jedan je od rijetkih koji ovog trena nudi stvarnost od krivi, mesa i kože, uz Von Triera koji ju je zaogrnuo melankolijom u depresiju. Španjolca treba gledati, a Danca slušati - uz hrvatsku "Kotlovinu" umjesto kokica.