Poštovana,
Moje ime je Andrea. Već tri godine imam, ako je tako mogu nazvati, virtualnu prijateljicu. O čemu se točno radi: ja njoj redovito šaljem SMS-ove, odnosno objašnjavam joj svoja razmišljanja i stavove, svoje frustracije i planove. Jednom prigodom smo se i upoznali, te, osim taj put, još smo se dva puta sreli. Posljednji put je to bilo prije otprilike godinu dana. Ne stanujemo udaljeno, nekih dvadeset minuta autom. Naime, ona je jedina osoba s kojom komuniciram, jedina koja čita sve moje poruke. Ona mi rijetko piše ili odgovara, ali pozorno prati sve što joj pišem. Znam da se može učiniti nemogućim da u to budem siguran, ali ona mi je to više puta dokazala i ja joj želim vjerovati. Ponekad mi zna poslati i svoje fotografije, ili same ili s dečkom s kojim se nikad osobno nije upoznala, ali hodaju i komuniciraju preko Facebooka već dvije godine. Niti jedno od nas dvoje nije završilo fakultet, niti radimo, odnosno nezaposleni smo. Ono što nas čini drukčijima jest to da smo si iskreni i otvoreni. Ne sudimo jedno drugome i ne govorimo si ružno. Nismo se nikada posvađali. Ja sam pogotovo iskren prema njoj, možda čak i više od nje. Koja je vaša psihološka procjena za nas dvoje i naš odnos? Mislite li da bismo, kad bismo se češće viđali, mogli imati svijetlu budućnost?
Unaprijed hvala,
Andrea
Poštovani Andrea,
moram priznati da sam duže vremena razmišljala i proučavala Vaše pismo. Prvenstveno, Vaše iskustvo dokaz je da su potrebe u komunikaciji i potrebe za fizičkim kontaktom, kao jednostavno gledanje u uoči sa sugovornikom, izgleda nemoguće. Tehnologija, odnosno komunikacija mobitelima i Facebookom, zasigurno je pokretač mnogih procesa i može olakšati komunikaciju između osoba kada smo nesigurni, stidljivi ili rezervirani. Međutim, njih moramo shvatiti i doživjeti kao pomoć, a ne kao glavno sredstvo što održava naše međuljudske odnose na životu. Od veze koja je isključivo virtualna, možemo očekivati da će virtualna i ostati. Imate mogućnost izbora, upitajte svoju prijateljicu želi li i ona otići korak dalje, odnosno iz virtualnog svijeta prijeći u realni. A prije svega, upitajte se, jeste li i Vi spremni na taj korak. Nije sigurno da ćete dobiti što ste željeli, ali ne možete živjeti vječno u paralelnom svijetu. Imate pravo osjetiti i upoznati prave i iskrene emocije.
Draga Luana,
Redovito čitam Vašu rubriku i imam potrebu nešto pitati. U vezi sam s dečkom već neke četiri godine i u posljednje smo se vrijeme stalno svađali. Prije otprilike šest mjeseci dogovorili smo se da ćemo biti samo prijatelji. Ččujemo se svakodnevno, pomažemo si, itd. Naravno, puno se manje, gotovo i ne svađamo. Ne želim ga izgubiti, jer ne znam kao bih mogla to definitivno prekinuti, a s druge strane bojim se da to prijateljstvo ne vodi nikamo. Imam 21 godinu, stoga bi mi jako pomogao Vaš savjet. Što Vi kažete?
Unaprijed hvala.
Poštovana,
pitanje prijateljstva nakon veze uvijek je siva zona, i svatko ima pravo na svoj stav. Česti su slučajevi u kojima si partneri obećaju prijateljstvo, takav oblik odanosti, jer se boje same promjene u vlastitim životima. Da bi partnerske veze bile uspješne i sretne, ključ je u rutini. Ona nam daje određenu sigurnost dok nas vodi kroz život, a s druge strane, može predstavljati velik problem jer kroz svakodnevnicu, ukoliko ne obratimo pažnju, gubimo iz vida vrijednosti koje su nam se sviđale kod našeg partera. Bitno je ne zaboraviti truditi se u svakodnevnoj rutini pronaći nekoliko trenutaka osame. Je li za Vas bolje ostati u vezi, odnosno u kontaktu, najbolje ćete znati ako se zapitate jeste li sretni, a ukoliko niste, jeste li se spremni boriti za sreću s drugom osobom. (Luana Poleis, psihologinja)