Slavonsko-istarski književnik Ivo Balentović mogao bi u Umagu, u kojem je živio i u svojoj književnoj karijeri najplodnije stvarao od 1961., dobiti ulicu, bistu u parku ispred Pučkog otvorenog učilišta, pa čak bi se i Gradska knjižnica mogla nazvati po njemu. Te je prijedloge iznio predsjednik umaškog ogranka Matice hrvatske Stelio Prodan na sinoćnjoj književnoj tribini "Život i djelo Ive Balentovića", organiziranoj u Umagu u čast 100. godišnjice njegova rođenja. Skup je priredila Matica hrvatska, a na njoj su još govorili književnici, novinari, ravnatelji knjižnica, znanstvenici i članovi Matice hrvatske Boris Domagoj Biletić i Katica Čorkalo Jmrić kao moderatori skupa, te Mate Ćurić, Zlatan Varelija, Danijel Mikulaco, Miroslava Tušek, Neven Ušumović i Đuro Vidmarović.
Prodan je istaknuo da je Balentović osnovao umaški ogranak Matice hrvatske te da su mu na kući u kojoj je živio na Trgu Venecije postavili spomen-ploču, a izdaju i zbornik svake godine koji je upravo taj književnik osmislio. Njegovo ime, podsjetio je Prodan, nosi i natječaj za prozu i pjesmu koji organiziraju u osnovnim školama na Bujštini, a koji je baš Balentović prvi organizirao 1971. godine. Ukazao je i na njegovu vrlo bogatu biografiju.
Rođeni Županjac (1913.) Ivo Balentović pisanjem se počeo baviti kao novinar, a kao književnik pojavljuje se pred Drugi svjetski rat. Prožetost tradicijom, domoljubljem i humanizmom odrednice su zastupljene u svih njegovih 47 knjiga. Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, talijanski, češki i mongolski jezik, a on je poeziju i prozu prevodio s makedonskog, ruskog, slovenskog i bugarskog jezika. Dobitnik je više književnih nagrada i priznanja, a zastupljen je i u književnim antologijama i leksikonima. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Društva prevoditelja i Matice hrvatske.
Za Umag i Istru od posebne je važnosti upravo njegovo djelovanje u Matici hrvatskoj koju je osnovao te obnovio zajedno sa časopisom Bujština te pokretanje jedinstvenog časopisa Književni susreti (1967.) koji je izlazio u njegovoj nakladi, što je bio jedinstven slučaj u bivšoj državi. Do svoje smrti u Županji (2001.) Balentović je bio aktivan član u Matici hrvatskoj i suradnik nekoliko časopisa i uredništava.
Prodan je u svom izlaganju govorio o njegovom odnosu s politikom te istaknuo da se Balentoviću, koji nije bio nikad političar niti član neke stranke, politika ipak obila u glavu. Nakon Drugog svjetskog rata bio je osuđen najprije na doživotan zatvor, zatim na 20 godina, a izdržao je sedam godina. Osuđen je zbog svojih novinarskih članaka izdanih od 1941. do 1943. koji su tada ocijenjeni antipartizanskim.
Nakon odlaska u Bugarsku, gdje se oženio, zbog zabrane pisanja morao se zaposliti u tvornici namještaja u Bosni, gdje je naučio miješati boje, pa je, kasnije, u Umagu bio pitur. Kasnije je rehabilitiran i u radni staž su mu priznate godine koje je proveo na robiji. Književni opus mu je bogat ali još mnogo toga ostalo je neobjavljeno.
- Premalo je valoriziran kao književnik, ustvrdio je Prodan i dodao da je njegova knjiga "Dječak i limena truba" najbolje djelo za djecu nakon "Šegrta Hlapića", ali ga nema u školskim lektirama.
Biletić, koji je, kako je navedeno, puno učinio za Balentovića i druge istarske pisce, osvrnuo se na svoje susrete, suradnju i korespondenciju s tim slavonskim Istraninom.
- Svojim je radom Balentović zadužio Županju i Istru, brinule su ga istarske i slavonske teme. Dobro je poznavao i razumio Istru, kazao je Biletić. (T. KOCIJANČIĆ, snimila V. HABEREITER)