Ivici Matičeviću Nagrada je dodijeljena za knjigu "Mjera za priču: Književnokritički ogledi o Četrnaesti Pulski dani eseja u organizaciji Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i časopisa Nova Istra otvoreni su danas ujutro u prostorima Kluba hrvatskih književnika u prizemlju pulske stare tiskare, a tema ovogodišnjeg skupa je "Hrvatski književni regionalizam - nekoć i danas". Tradicionalno je uoči početka rada skupa dodijeljena Nagrada "Zvane Črnja" za najbolju hrvatsku knjigu eseja za 2016. koja je dodijeljena Ivici Matičeviću za knjigu "Mjera za priču: Književnokritički ogledi o suvremenoj hrvatskoj prozi" u izdanju zagrebačkog Ex librisa.
Prosudbeno povjerenstvo koje su činili književnica Božica Jelušić kao predsjednica, prof. dr. sc. Valnea Delbianco te književnik i akademik Jakša Fiamengo, jednoglasno je odabralo Matičevićevu knjigu u jakoj konkurenciji 13, 14 naslova pristiglih na natječaj.
- Rekli bismo da još od Veselka Tenžere ne pamtimo takav pristup, koji na temelju literarnoga predloška, ostvaruje prizmatičan, raznostraničan, osobnom mjerom obilježen tekst, kakav nam donosi Matičevićeva "Mjera za priču". Nije pri tom riječ samo o elokvenciji i erudiciji, kojom se povezuje svijet književnosti, filozofije, etike i estetike, niti o cjelokupnom "pozadinskom ustroju" koji pridržava matricu teksta, a u kome vidimo i televiziju, film, politiku, društvene običaje, dominantne sociološke obrasce i navade, već se bjelodano otkriva što nazivamo stilom, važnom i teško dosežnom književnom vrijednošću, stoji između ostalog u obrazloženju kojeg je pročitala Delbianco.
Matičeviću je nagradu uručio predsjednik Istarskog ogranka DHK-a Boris Domagoj Biletić, a laureat je redom primio diplomu, ček na deset tisuća kuna, CD i tri knjige. Zahvaljujući se na počasti, Matičević je citirao, kako reče, "jednog brijunsko-kalifornijskog glumca" kojem je Krleža povjerio da su "nagrade lijepe, ali ih treba zaboraviti", a poanta je u tome da "nikad nisi najbolji". Spomenuo je i još jednog kolegu koji mu rekao da je logično da će baš on dobiti nagradu jer je iz Broda, koji je na granici a esej je granični žanr, odnosno "čas u nestanku, čas u ponovnom nastanku".
Referirajući se na podnaslov knjige objasnio je da je temeljne postavke književne kritike "pokušao rastegnuti strunama" i od toga napraviti jednu ljusku, pa što odabere čitatelj.
Radni dio skupa objedinjen temom "Hrvatski književni regionalizam - nekoć i danas", otvorio je Vinko Brešić koji je govorio o "Prostoru kao točki identifikacije". U prvom dijelu govorio je o tome kako se kroz vrijeme gledalo na regionalizam, koje je sve reakcije ovaj pojam izazivao u hrvatskoj političkoj i kulturnoj povijesti. Regionalizam se 1990-ih našao sam sa sobom, no ne bez trauma, istaknuo je on. Potom je govorio o autobiografijama pisaca koje najčešće počinju "Rođen sam tada i tada u tom mjestu…" objasnivši da je rodno mjesto nekog pisca ključno za oblikovanje životnog puta.
- Na prostor nije dovoljno gledati samo s geografske perspektive i prostor nije nešto neutralno, kazao je Brešić koji je podsjetio da je u emigrantskih pisaca dominantna tema domovina, dok je u domovinskih ta tema sporedna, žene pišu o privatnom prostoru, a muškarci o javnom. "Nema prostora koji nije ničiji prostor", zaključio je Brešić.
Mario Kolar pozabavio se temom "Regionalizam, zavičajnost i dijalektalnost - područja susretanja i razilaženja" u kojoj je predstavio sličnosti i razlike između ova tri pojma. Istaknuo je da zavičaj čak niti ne mora postojati nego ga pisac može samo zamišljati, pomalo je nestvaran, dok regija postoji a regionalizam je za razliku od zavičajnosti više stvaran. Netko je regionalan ili zavičajan pisac neovisno o tome kojim jezikom piše, dok dijalektalni pisac mora pisati dijalektom. S druge strane, regionalni pisac za razliku od dijalektalnog ili zavičajnog mora biti rođen u regiji o kojoj piše. Konstatirao je da je hrvatski društveni i politički prostor centraliziran zbog čega su neki pisci ostali zaboravljeni pa će se istraživanjem hrvatskog književnog regionalizma dobiti potpunija slika o hrvatskoj književnoj sceni.
"Čakavski sabor - strategija regionalizma" tema je kojom se pozabavila Jelena Lužina. Formula Zvane Črnje koji je tu manifestaciju pokrenuo bila je zavičaj-domovina-svijet, a i sama Lužina sudjelovala je u organizaciji. Čakavski sabor je polazio od načela da istinske kulturne vrijednosti spajaju ljude, no Lužina se na kraju izlaganja pitala je li Črnjin projekt uspio i na koji način bi ga danas mogli evidentirati? Lužinin odgovor nije optimističan, uz objašnjenje da se prije spomenuta formula ne može ostvariti dok se bavimo sami sobom samo u svom dvorištu.
Jutarnji dio skupa završio je predstavljanjem "Trećeg Šoljanova zbornika" posvećenom Šoljanovim danima od njihovog 11. do 20. izdanja za što su bili zaduženi Matičević i Antun Pavešković koji su zbornik uz Biletića i priredili. Matičević je zaključio da tekstove u zborniku obilježavaju "arheologija znanja i originalni pristup" dok je Pavešković poručio prisutnima da se ne daju impresionirati težinom knjige, već da je stave pod ruku.
U nastavku skupa Šimun Šito Ćorić govorio je regionalnom, nacionalnom i internacionalnom u djelima hercegovačkih franjevaca od početaka do 1945., Valnea Delbianco imala je temu "Hrvatsko-talijanski prijepori o kulturi i književnosti Istre s početka 20. stoljeća". "Temeljne odrednice i značajke hrvatske književnosti u Vojvodini" bila je tema Tomislava Žigmanova, Sanja Vulić govorila je na temu "Regionalno i neregionalno u pjesništvu dr. Vlaste Sindik-Pobor", a Ivica Matičević na temu "Književni regionalizam kao retorička figura, ili kako preživjeti književnost rodnoga kraja". (Mladen RADIĆ)