Ivan Jagustin iz Vodnjana, uporni maratonac i rekreativac, koji unatoč teškoj bolesti i danas krosovima obilježava značajnije datume novije hrvatske povijesti, jedan je od 20-ak izabranika za nagradu Ponos Hrvatske 2016. godine. Priznanje istoimene Udruge za promicanje hrabrosti, humanosti i nesebičnosti bit će mu uručeno 3. veljače u Zagrebu. Jagustina, dobro raspoloženog zbog vijesti iz Zagreba, posjetili smo u njegovom domu u Vodnjanu.
Hrabar borac
- To mi priznanje puno znači, ali nije to samo moja zasluga, doprinijeli su tome i drugi, pa i vi novinari koji ste me pratili. Kome god da me okruživao nastojao sam svjedočiti o svojoj bolesti, poručiti onima s kojima sam ležao u bolnicama da ne smije biti predaje, kaže Jagustin koji se već pet godina nosi s jakim i agresivnim rakom kostiju zbog kojih mu je amputirana lijeva ruka i lopatica.
Kako kaže, prošao je više od 35 kemoterapija, u ovom mjesecu čekaju ga novi pregledi da se vidi je li bolest napredovala, ali kakvi god rezultati bili neće odustati od svoje najveće strasti. Zato si je ovaj hrvatski dragovoljac u kalendar već označio 15. siječnja 2017. za kada planira trčanjem obilježiti 25. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske. Naravno, zbog bolesti njegove su nekada maratonske rute postale sve kraće, uglavnom ulicama starog Vodnjana.
- Ako Bog da nastavit ću promicati upornost. Svima želim reći, koliko god bilo teško, nada uvijek postoji. Zato ću, dok god me noge nose, trčati za sve branitelje, za sve teške bolesnike i invalide, kaže 54-godišnji Jagustin, rođeni Posavljanin. Kako je kao mladić došao u Istru, tako se priključio rekreaciji u Uljaniku. Od ranih 1980-ih trčali su diljem bivše Jugoslavije, ulične trke i maratone, velike i male.
Brojni trofeji
- Bio sam među boljim trkačima-rekreativcima u Istri. Godinama smo vikendima išli na trke i tako pomalo sakupio 400 medalja i 100 pehara, priča Jagustin koji trofeje s ponosom pokazuje. Ranih se 1980-ih zaposlio i u pulskoj Mljekari, a od 1991. dragovoljno se priključio hrvatskim snagama. Iz rata se vratio 1995. s traumama i brzo suočio s propašću svog poduzeća.
- Želio sam i 1997. istrčati ultra maraton od Pule do Vukovara, da budem prvi sportaš koji je ušao u Vukovar, ali zakazala je organizacija. To je bila samo još jedna prepreka u mom životu. No, kakve god one bile, uključujući i tumor, uvijek sam se vraćao svojoj velikoj ljubavi - trčanju, zaključuje heroj Jagustin. (Z. STRAHINJA)