Izložba "100 godina ronjenja u Rovinju" bila nam je povod za razgovor s Ivanom Glavanom, profesionalnim roniocem. I danas, kao 62-godišnjak, vrijeme provodi roneći ili u ribičiji.
- U Rovinj sam iz rodne Hercegovine došao koncem 60-ih godina. Posjet prijateljima trebao je biti kratak, no na nagovor danas već pokojnog Ivana Zeca, ondašnjeg sekretara Komunalnog poduzeća Rovinj, zaposlio sam se 1971. u toj tvrtki kao profesionalni ronilac u jedinici za podvodne radove. Poduzeće je kasnije promijenilo ime u Gradkom, a potom u "Aldo Rismondo", iz kojeg 1998. godine odlazim u mirovinu, kaže nam Glavan.
Prve kontakte s podvodnim svijetom imao je u vojsci, u spasilačkom odredu.
- More me je primilo, opčinilo. Već nakon prvog samostalnog urona znao sam što želim. Odlučio sam postati profesionalni ronilac i nikada nisam zažalio, veli on.
U ono je vrijeme ronilačka oprema bila prilično primitivna. Osim što je odijelo sa skafanderom težilo između 80 i 90 kilograma, za navući ga trebalo vam je vremena i strpljenja (15-ak minuta), kao i pomoć asistenata.
- Budući da tada još nismo imali boce s kisikom, zrak vam je stizao preko priključne cijevi montirane na kacigi, i to pumpama koje su se sastojale od sanduka s dva kotača koje bi okretale osobe na kopnu i time osiguravale dovod zraka. S takvom opremom biste otprilike sat, dva bili pod vodom. Do 80-ih godina komunicirali smo "s onima gore" uz pomoć uteznog konopa. On je bio iznimno važan jer ste se uz njega spuštali na dno i potom dizali natrag. Također, služio je i za signalizaciju onima gore što vam treba. Primjerice, jedan bi trzaj značio - čujemo se. Četiri uzastopce - idem lijevo, pet - desno. Sa šest bih trzaja signalizirao da idem van i slično, veli nam iskusni podvodni ronilac.
- Svoj posao jednostavno sam volio. Kada pogledam unatrag, radilo se i puno i naporno, gotovo da nema objekta u priobalju na kojem nisam radio, kaže Glavan. Od Lošinja preko Kopra, Poreča, otoka pa sve do Dubrovnika, gdje god je trebalo zaroniti, položiti cijevi, srediti ispuste - bila je rovinjska ekipa.
- Radeći u Rijeci na termoelektrani "Urinj" našao sam se u vrlo teškoj poziciji. Montirao sam dole cijevi i čekao kolegu ronioca da nam donese matice. Dok se spuštao pumpe su ga povukle i usisale, prijeteći da to i nama učine. Velikom pribranošću izbjegao sam sigurnu smrt. Mlađi kolega na žalost nije imao tu sreću i poginuo je.
Ipak, dok god budem imao force more će me držat'. More je zarazno i jednom kad ga probaš i doživiš - to je za čitav život, kaže Ivan Glavan. (piše N. ORLOVIĆ RADIĆ)