Doživjeti stotu, pjeva Bijelo dugme, a neki, doduše rijetki, je dožive. I nekako se kroz razgovore sa stogodišnjacima, barem ovim našima u Istri, uvijek provlači slična životna nit. Bili su više gladni nego siti i fizički radili. Takav je i Ivan Banković iz Klarići koji je 26. travnja ove godine napunio 100 lit. No, ne da se on smesti, niže nam bez problema datume i godine, sjećanja kao da je jučer bilo. Pamćenje mu je izvrsno!
- Nisam imao ni jabuke, ni banane, ni čokolade kad sam bio mali. U Juršiće sam pošao u školu 1921. i završio pet razreda. Poslije sam čuvao stoku pa bio sluga u obitelji u Mandelići dvije godine. Čuva san stoku i kopao i radio sve što je trebalo. Dobri su bili, ali nije kako tvoji. U Roveriji se onda otvorila kava Valdarine i išao sam tamo raditi, dvije godine radio sam na vagonetu. Poslije je bilo viška radnika, nije bilo posla i onda sam čeka i su me pozvali u talijansku vojsku u rujnu 1934. gdje sam bio do kraja 1936. Kad sam se vratio bavio sam se poljoprivredom i sagradio kuću malo sam, malo s drugim težakima. Oženio sam se 5. 10. 1941. Ljubicom, ona je živjela u Paradižu. Bili su malo veći kmeti, su imali dosta zemlje, radio sam poli njih i tako sam je upoznao, priča nam barba Ive.
Dobili su troje djece: Drago je rođen 1943., Vlado 1944., a Mira 1947. godine. Navodi nam Ive i da je bio u partizanima od 9 .rujna 1943. do 15. svibnja 1945.
Do prije deset godina je vozio traktor i onda ga dao sinu. Nakon što je 2009. slomio kuk otišao je živjeti u pulski dom za umirovljenike i još je tamo. Svake godine dođe malo i doma u Klariće.
- Hrana je u domu kakva je, nekad bolje, nekad gora. Sam sam u sobi, čitam, gledam televiziju, šećem. Najviše volim jesti maneštru, a nikada nisam pušio, niti pio. Nekad samo malo rakije i vina, kaže.
Kad sam bio mlad bilo je siromaštvo, nisam imao ni bicikl, a kad sam išao raditi u Uljanik, išao sam biciklom do Pule, poslije sam si kupio motorin.
Zdravlje mu je za 100-godišnjaka dobro, samo ga koljena muče. Slomio je jedno 1968. kad je pao s motora.
- Nisam ništa od odjeće poderao, ali koljeno sam slomio. Bio sam devet mjeseci na bolovanju. Dva mjeseca koljeno je bilo u gipsu a kad su ga skinuli, nogu nisam mogao saviti pa su me poslali u Rovinj. Tamo sam bio tri mjeseca, pomoglo mi je, ali mi je najviše pomoglo kad sam došao doma i počeo fizički raditi, kaže nam Ive i opet potvrđuje da je u radu zdravlje. (Razgovarala Tatjana GRBIĆ)