U dvadeset godina, od 1990. do 2010., broj stranih državljana u Italiji, koji su tu našli zaposlenje i novi život, povecan je s 500 tisuca na nešto manje od pet milijuna. Svaki dvanaesti gradanin Italije je imigrant, a taj omjer predstavlja jedan od središnjih cvorova koji dobrim dijelom odreduje tok talijanske unutrašnje i vanjske politike.
Talijanski Caritas ovih je dana objavio nove statisticke podatke s uvodnim pitanjem: predstavljaju li stranci problem ili pak rješavaju nekoliko gorucih problema, u prvom redu demografskih i gospodarskih.
Naime, vec deset godina pitanje imigracije koristi se za dnevnopoliticke sukobe jer se povezuje s porastom kriminala i slijedom toga sve izraženijim osjecajem nesigurnosti talijanskih državljana.
Pitanje sigurnosti postalo je prioritet, a Caritas istice da se imigrante lažno prikazuje kao izvor porasta nasilja u velegradovima i sjevernim regijama. Statisticki podaci govore o sasvim drugacijim ucincima sve izraženije prisutnosti imigranata pa je objava novog godišnjeg biltena mnoge iznenadila.
Dakle, imigranti sudjeluju s cak 11,1 posto u stvaranju bruto društvenog proizvoda. Radi se o važnom podatku s obzirom na to da talijanski BDP godinama bilježi konstantni pad: od 3,8 posto godišnjeg porasta tijekom 1970-ih godina, u prvih deset godina novog tisucljeca pao je na jedva 0,3 posto godišnjeg rasta.
Da nema stranih radnika, talijansko gradevinarstvo, industrija i poljoprivreda doživjeli bi bankrot, tvrdi Caritas te dodaje da je uloga stranaca-imigranata u rješavanju problema zbrinjavanja starijih i nemocnih osoba kljucna i nezaobilazna. Danas je u najrazvijenijoj regiji Lombardiji dva milijuna osoba starijih od 65 godina, a do 2015. ta ce se brojka popeti na tri milijuna.
"Bez stranih kucnih pomocnica i njegovateljica socijalna politika tog grada doživjela bi brodolom", piše Caritas.
Imigranti u Italiji godišnje državi na ime raznih doprinosa iz dohotka placaju 11 milijardi eura i ove su godine spasili proracun talijanskog mirovinskog fonda INPS jer se radi pretežito o mladim osobama. Kada su porezi u pitanju, svake godine uplacuju državnoj poreznoj upravi 33 milijarde eura.
Caritas tvrdi da daleko više daju državi no što od te države primaju jer su i dan-danas iskljuceni iz odredenih socijalnih programa pomoci obiteljima. Postoji odredena doza diskriminacije koja otežava integraciju stranaca u talijansko društveno tkivo.
"U demografskim prilikama kada je populacija osoba starijih od 65 godina premašila populaciju mladih od 15 godina, demografski doprinos imigranata je itekako bitan za napredak", zakljucuje Caritas. Inace, u strukturi populacije imigranata na prvom mjestu se nalaze Rumunji (ima ih nešto manje od milijun), na drugom su Albanci i Marokanci (po 500 tisuca), dok Kineza ima 200 tisuca, kao i Ukrajinaca. (Elio VELAN)
Hrvati i prekogranicni radni vijek
U izvještaju Caritasa izricito se ne spominju Hrvati jer
populacijski, naravno, ne možemo konkurirati Kinezima ili Rumunjima,
iako i nas ima u poprilicnom broju u bijelom svijetu, a narocito u
Italiji. Sektor u kojem najviše pridonosimo blagostanju naših susjeda
jest svakako rad u talijanskim obiteljima.
Naših kucnih pomocnica i
njegovateljica ima u cijeloj susjednoj regiji Friuli-Venezia Giulia te u
Venetu; spominje se brojka od nekoliko tisuca radnika, ali pravih
podataka nema jer naš se rad odvija dnevnim prekogranicnim prometom.
Naše majke, sestre i supruge odlaze u rano jutro preko Slovenije u
Italiju, rade do kasno popodne i potom se vracaju doma ili pak u Italiji
borave nekoliko dana u tjednu, što znaci da im radna viza nije
potrebna.
Ujutro prije osam na granicnom prijelazu sa Slovenijom je poprilicno
živo jer naši transgranicni radnici prolaze kroz Deželu s osobnom
iskaznicom (putovnica je skupa i brzo se potroši zbog slovenskih pecata)
pa se duže ceka radi ispunjavanja popratnog schengenskog papirica.
Dnevna ili tjedna radna praksa (netko boravi u Italiji od ponedjeljka do
petka) najcešce se odvija na crno, pa je gotovo nemoguce utvrditi tocan
broj naših ljudi koji rade u Italiji. Jedno je sigurno: da nema tog
rada, daleko bi se teže živjelo u Istri. Tu valja svakako ukljuciti i
tzv. talijanske mirovine kao dodatni socijalni amortizer pa, evo,
citajuci ovaj clanak, i naši ocevi i djedovi sami ce zakljuciti da im
djelic novca za isplatu INPS-ovih mirovina osiguravaju tamnoputi i
kosooki imigranti.