Nedavni podaci o visini talijanskih mirovina koje je objavio tamošnji mirovinski fond Inps govore o teškom stanju naših susjeda penzionera. Gledano iz hrvatske perspektive, radi se o izuzetno visokim iznosima, ali treba to promatrati kroz život u nekoj državi.
Više od polovice talijanskih umirovljenika prima mjesečnu mirovinu nižu od tisuću eura, a radi se o 7,2 milijuna građana koji, kada se uzmu u obzir svakodnevni troškovi, teškom mukom preživljavaju mjesec. Prije uvođenja eura primali su oko dva milijuna lira, što je bila itekako dobra mirovina.
Do 1. siječnja 2002. godine oni nisu predstavljali neki socijalni problem, živjeli su lagodno i bezbrižno, dio mirovine odlazio je u štednju, a mogli su si priuštiti i putovanje te odmor u nekom mjestu duž jadranske obale. Današnjih tisuću eura jednako je, po volumenu moguće potrošnje, nekadašnjem milijunu lira, što znači da je standard života prepolovljen.
Najnoviji podaci o talijanskim mirovinama dodatno kompliciraju socijalnu sliku naših susjeda konstatacijom da 17 posto umirovljenika, odnosno 2,5 milijuna Talijana prima mjesečnu mirovinu nižu od 500 eura. To je onaj dio stanovnika koji su u doba nacionalne valute, lire, muku mučili s podmirivanjem svih svakodnevnih i mjesečnih obveza, ali su ipak preživljavali, dok danas žive na rubu gladi. Iskreno, teško je zamisliti život u velikom gradu s mirovinom koja se kreće između 350 i 490 eura.
Dodajmo da 35 posto talijanskih umirovljenika prima mjesečnu mirovinu koja se kreće između petsto i tisuću eura, 24 posto ih živi s 1.000 do 1.500 eura mjesečno, a 2,9 posto umirovljenika prima mjesečnu mirovinu koja je viša od 3.000 eura. Socijalne razlike među talijanskim umirovljenicima su ogromne i u tome se ogleda cijelo talijansko društvo koje doživljava oštru socijalnu diferencijaciju. Je li za sve kriv euro? (E. VELAN)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU