Ivana Mijic mlada je sociologinja koja s kolegom Benjaminom Perasovicem, (oboje djeluju na institutu "Dr. Ivo Pilar"), zadnjih godina radi na projektu "Punk u postsocijalistickim zemljama" pokrenutim na inicijativu Hilary Pilkington sa Sveucilišta Warwick u Coventryju. Na projektu je angažirano petero znanstvenika iz Hrvatske, Estonije, Rusije i Velike Britanije.
Uz Pulu, terenski dio istraživanja obavlja se u ruskim gradovima Volkota, Sankt Petersburg i Krasnodar te Halle u Njemackoj. Taj dio istraživanja moraju zgotoviti do sijecnja iduce godine, a jedan od rezultata bit ce knjiga o pulskoj sceni koja bi trebala biti objavljena najkasnije pocetkom 2012.
Pulu su odabrali jer u njoj postoji scena u kontinuitetu od socijalistickog vremena do danas. Ona i Perasovic godinama su dolazili ljeti u Pulu na razne festivale i znali su da postoji punk scena pa se grad nametnuo kao mogucnost koju treba ispitati.
Godine 2008. Mijic je došla na Monteparadiso festival raditi u kuhinji, s ekipom iz Zagreba koja na festival dolazi godinama, a ono što je vidjela jako joj se svidjelo i tada je definitivno odabrana Pula.
"Istraživanje je etnografsko, što znaci da naš uzorak nije reprezentativan, odnosno s ovim podacima ne možemo govoriti o svim punkerima u Hrvatskoj ili u postsocijalistickim zemljama, ali etnografsko istraživanje podrazumijeva dubinski uvid u nacin života aktera na sceni s kojima se treba provesti što više vremena, a jako je bitno i da vas oni prihvate. A mi smo otpocetka u Puli naišli na nevjerojatnu dobrodošlicu", kaže Mijic.
Objasnila nam je i zašto su ih pulski punkeri tako dobro prihvatili. Kako kaže, pristali su popricati s njom i Perasovicem da bi razbili predrasude koje postoje o njima i ispricali svoju pricu. "Iako nam to nije bilo u metodologiji, napravila sam analizu medijskih napisa o punku i vidjela da se cesto radi o moralnim panikama ili totalno krivoj prezentaciji tih ljudi koje nazivaju narkomanima, nasilnicima i sl. Sasvim je logicno da ljudi u Monteparadisu, od kojih ima dosta fakultetski obrazovanih, ne žele da ih se doživljava na takav nacin", pojašnjava Mijic.
U svrhu istraživanja prikupljaju se audiopodaci - glazba, analiziraju se tekstovi bendova, muzika koju izvode, zatim vizualni materijali, a to su fotografije, videosnimci, kako postojeci, tako i oni koje istraživaci trenutno naprave, zatim plakati… no kao glavna metoda koriste se polustrukturirani intervjui, odnosno grupni i pojedinacni neformalni razgovori.
"Prica koja je jako bitna za punk je do it yourself, filozofija da sve treba raditi samostalno s minimalno novca. Monteparadiso festival je u 18 godina, pa cak i kada se to gleda izvana, postao institucija u punk smislu, a nije se komercijalizirao i prodao, na njemu se njeguju prave punkerske vrijednosti, cijena piva i karte je najniža moguca, a kada se dode u Rojc, ekipa ce uvijek srediti spavanje, bilo gdje, za bilo koga tko dode od bilo kuda. Osim toga, ta je ekipa infrastrukturna jezgra i za Seasplash, Outlook i za neke velike festivale koji dolaze u Pulu", naglašava sociologinja.
Što se tice životnog duha, Mijic je uocila da medu punkerima postoje ljudi koji su razocarani u smislu da govore: "Da, bili smo tu, probali smo, ne ide, ne zanima nas, radije cemo se zatvoriti medu naše ljude gdje nas nitko nece dirati i gdje cemo raditi što hocemo", ali dio njih još uvijek ima snažnu želju djelovati prema vani, žele da se njihovi politicki stavovi prepoznaju i da imaju utjecaj.
Mijic to ovako objašnjava: - Takvi se na sve nacine pokušavaju riješiti stigme agresivnih, pijanih, prljavih decki koji samo rade frku. Mislim da u Monteparadisu i Rojcu postoji generacija punkera koja je spremna odreci se vanjskih punkerskih obilježja i prepoznatljive punk estetike nauštrb svojih punkerskih stavova i uvjerenja, i da ce zbog toga što ce se možda odreci stila oblacenja ljudi lakše prihvatiti to što misle i rade.
Nas je zanimalo i je li primijetila razlike izmedu starijih i mladih pulskih punkera. "Jedino u iskustvu. Stariji su prošli puno toga pa mirnije reagiraju na neke stvari. Macisticki elementi punk kulture, kao što su fizicko odmjeravanje ili sukobi s drugim skupinama, ne zanimaju ih, dok je mladima koje još uvijek drži taj adrenalin to još uvijek bitno. Što se muzike tice, entuzijazam je jednak, ako ne i veci kod starijih kada se radi o probama i svirkama", zakljucuje Mijic.