Neprilike Josipa Voltića, Tinjanca s prebivalištem u Beču, počele su kad su ilirske provincije vraćene pod vlast Austrije. Kao uvjereni demokrat, jakobinac i bonapartist lako je upao u mreže doušnika. Slijedila je premetačina, lijepe mu da je tajni agent, optužbe se množe.
Ne zna se pouzdano njegova sudbina nakon denuncijacija, ali se može pretpostaviti na osnovi pisma što ga je uputio bratu u Tinjanu što mu se dogodilo: "Dragi brate! Radi riči ja sam zatvoren u tamnici. Prosim te, pošalji mi tri sto dukati, ali dojdi me pohoditi!". Prema kazivanjima, Josipov brat Anton krenuo je u Beč, ali brata nije našao živog. Pouzdano je da je umro od opće iscrpljenosti u bečkoj bolnici 21. rujna 1825. u 75 godini.
Jezikoslovac i leksikograf Josip Voltić (Voltiggi, Voltiđi) rođen je u Tinjanu 27. siječnja 1750. Rođen je u obitelji koja je živjela u gradu, zato se smatrao plemenitim, pa se jedno vrijeme potpisivao Nobilis Antonianiensis, što je nekoga moglo impresionirati u Zagrebu, ali ne i u Beču.
Rječoslovnik ilirsko-talijansko-njemački
U Zagrebu je studirao na političko-komercijalnoj školi. Tu je Voltigy, a u Gorici se potpisivao Josephus Voltich.
Iz Zagreba se uputio u Beč, na sveučilište. Pravni fakultet je 1777. upisao kao Voltiggi Josephus, Istria, Italiae provinciae Antonaniensis, Nobilis, jurista. Zaposlio se u jednom izdavačkom i tiskarskom poduzeću: prevodio je, pripremao knjige, tražio mecene, raspačavao naklade. Usto, radio je i kao privatni učitelj.
Kada je Austrija 1797. dobila mletačke pokrajine za carskog povjerenika novostečenih krajeva imenovan je knez Thurn kojeg je 1801. zamijenio barun Franz Maria Freiherr von Carnea-Steffaneo. Voltić je austrijskog baruna podučavao hrvatskom jeziku i zainteresirao ga za svoje radove, pa je barun postao mecena njegovu najvažnijem i najpoznatijem djelu, Ričoslovniku.
Ricsoslovnik (Vocabolario, Worterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s' jednom pridpostavljenom grammatikom ili pismenstvom (Beč, 1803.) najpoznatije je Voltićevo djelo. Leksik je skupio s raznih strana, pa ima pored štokavskih riječi i čakavizama i kajkavizama, a razmjerno dosta i turcizama. Rječnik je relativno skromno djelo (i kvantitativno: ima nešto više od 120 stranica), ali je važno, među ostalim, i po tome što pokazuje kako je slavonski utjecaj grafiji i u leksiku, pa i u svojevrsnoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji u to vrijeme bio dopro daleko na zapad.
Lettere Viennesi
Prava je studija o ilirskom jeziku, njegovu položaju unutar porodice slavenskih jezika, s mnogo važnih podataka o kulturi i književnosti onodobnoga slavenskoga svijeta i posebno Hrvata.
Trebalo bi napisati povijest cijelog Ilirika, kaže Voltić, a usto, smiješno je i žalosno što se tom starom imenu suprotstavlja ime slavensko: "Slaveni su bili narod jadnih lutalica, koji je prvi put postao poznat svijetu tek u sedmom stoljeću". O Ričoslovniku je sustavno i znanstveno pisao Vladoje Dukat, koji naglašava da Voltić "prihvaća riječi sviju triju dijalekata slavenskog juga, i ni jednom od njih ne daje prvenstvo ili veću vlast".
Prije Ričoslovnika, Voltić je u Beču 1789. objavio na talijanskom jeziku Bečka pisma (Lettere Viennesi) u kojima iznosi svoja prosvjetiteljska uvjerenja i kritizira bečku birokraciju jozefinističkog razdoblja. Pisma otkrivaju angažiranog autora, zauzetog za prosvjetiteljske ideje Josipa II. Ta mu je knjiga donijela više neprilika nego koristi. Sluti se da je knjiga bila zaplijenjena te su sačuvani rijetki primjerci.
Treba doista naglasiti: njegova su pisma aktualna i danas; kao da je odškrinuo vrata vremena i zagledao se u ovu našu zbilju koja se ne razlikuje od zbilje njegova vremena.
I još: jedan Tinjanac, jedan Istranin/Istrijan, kojima se pripisuje da se nikome ne žele zamjeriti, pa svakome daju za pravo (vero anke ti imaš pravo!) - a zapravo se želi reći da nemaju svoga stava! - imao je hrabrosti usred Beča reći popu pop, a bobu bob! (Piše Robert BURŠIĆ)
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.