Izvukli smo se u zadnji cas, za dlaku. Tko zna što bi se dogodilo i gdje bismo završili da smo ostali još koji dan u Tobruku, rekli su nam Dražen Martan i Emanuel Šuran, koji su u srijedu kasno navecer s još troje kolega - Albertom Bencicem, Markom Glavašem i Miroslavom Novakom - uspjeli pobjeci iz pakla Libije. Zaposleni u talijanskoj gradevinarskoj kompaniji "Enrico Ravanelli" radili su na izgradnji cesta u Tobruku, udaljenom 150-ak kilometara od granice s Egiptom.
Njihov dolazak bio je do zadnjeg trena pod velikim upitnikom jer hrvatsko veleposlanstvo u Tripoliju nije imalo precizne podatke o hrvatskim državljanima u stranim tvrtkama, a buduci da je aerodrom u Tripoliju bio blokiran, jedina opcija bila je prelazak u Egipat. Evakuaciju su organizirali talijanska ambasada i maticna firma, a povratak kucama trajao je puna dva dana.
"Najžešce je bilo u Bengaziju i Tripoliju, a u kampu u kojem smo bili smješteni zajedno s kolegama iz Rumunjske, Italije, Bugarske, Egipta i Libije situacija se smirila u dva dana s minimalnim žrtvama. Tamo je lokalno stanovništvo uspjelo preuzeti vlast i po gradu izvjesiti zastave koje su se koristile prije Gadafija", pricaju nam Martan i Šuran.
"Novi poredak naziva se Novom Libijom, a medu njima bilo je i naših kolega Libijaca koji su u firmi radili kao prevoditelji, tako da nas nitko nije dirao, maltretirao ili nam prijetio", veli Martan.
U kampu su bili pod 24-satnim nadzorom cuvara, no prije nereda su se izvan kampa mogli normalno kretati. Oduševljeni su gostoprimstvom i srdacnošcu Libijaca koji su ih u jeku najžešcih nemira, naoružani, pratili sve do granice s Egiptom.
"Kada smo odlazili i prelazili granicu plakali su i ispricavali se zbog svega što se dogada i što smo proživjeli u njihovoj zemlji. To je divan narod, a jedino na što su nas na samom pocetku upozorili jest da im ne diramo vjeru i žene. Ako to poštujete, oni su vam najbolji prijatelji, drže vas kao kap vode na dlanu i dali bi krv za vas. Svaka kuca ima oružje. Gotovo je normalno da doma drže i po tri kalašnjikova", rekao je 35-godišnji Šuran.
Napuštajuci Tobruk ukrcali su se na autobus do Egipta, a prva destinacija bila je Aleksandrija, gdje su i prespavali. No, prije dolaska na sigurnije tlo, prošli su kroz pet kontrolnih tocaka.
"Kompanija je pokrila sve troškove smještaja, hotela, hrane i prijevoza, a iznenadila nas je srdacnost Egipcana koji su nas smatrali libijskim izbjeglicama, a mi smo se tamo osjecali poput turista. Nakon prespavane noci u Aleksandriji nastavili smo automobilom do Kaira, gdje smo se ukrcali na avion za Rim iz kojeg smo imali organiziran let za Trst. Na talijanskom aerodromu su nas salijetali novinari, no još nam nije bilo jasno što smo sve prošli i u glavi nam se vrtjelo 'samo da se izvucemo'", veli Šuran.
Nakon slijeganja prvih dojmova ne pada im na pamet zauvijek napustiti Libiju. Ocekuju da ce se stanje smiriti kroz mjesec ili dva kada ce se, kažu, zaputiti u novu libijsku avanturu i vratiti na posao. Jedina želja im je da se kucama što prije vrate sve kolege koje još uvijek cekaju evakuaciju i povratak obiteljima.