Poraz Istre 1961 na gostovanju kod Zagreba malo je koga iznenadio. On možda nije odraz individualne nadmoći Zagrebovih igrača, kao uostalom ni neki prethodni uspjesi Medićeve momčadi, ali je ovakav ishod apsolutno proizvod trenutne forme, psihološkog stanja, a prije svega i taktičke zrelosti koja je, potvrdilo se, daleko na strani Zagrebaša. I zato je bez obzira što je utakmicu presudio nes(p)retan slučaj, što autogol svakako jest, ovakav ishod potpuno očekivan. Na žalost istarskih ljubitelja nogometa koji sve nestrpljivije gledaju prema početku ''zimskih praznika''.
Nada da bi dobrom starom ''šegarijom'' Puljani mogli u Kranjčevićevoj ugrabiti bodovnu infuziju pred završno gostovanje na Poljudu uvelike je uzdrmana već nakon četvrt sata igre kad je sjajnu loptu Krovinovića i oštar ubačaj Bobana Jure Obšivač napadačkim manirima pospremio u vlastitu mrežu. U želji da učini najbolje, učinio je najgore moguće. S obzirom na planove Igora Pamića o strpljivoj igri, doista najgore.
Dojam
Govoreći o planovima pulskog stratega znalo se da pred susret ima velikih dvojbi oko sastava. I na koncu je jedina velika promjena bila upravo ''uskakanje'' Vukmana u veznu liniju i povlačenje Obšivača na stopersku poziciju umjesto Grafa. Potez koji nije bio toliko loš, koliko je u 15. minuti bio koban. Na desnom je beku tako ipak zaigrao Pavlović, a u napadu uz Joa i Radonjića – Marko Jordan. Dojam je, tko god da je igrao, u odnosu snaga koji je na travnjaku viđen, teško da bi se napadačka linija Istre bitnije iskazala. Jo se nije mogao izboriti s klizavim terenom, Radonjić gravitirao između požrtvovnog i nervoznog ... bez njihovog doprinosa trud obrane bio je uzaludan. A Zagreb je to znao iskoristiti ...
Po ''pokrpanom'' terenu Kranjčevićeve, uz pomalo iritirajuću arbitražu suca Frkovića, ''pjesnici'' sinoć nisu prezentirali partiju od koje će zastati dah, no protiv strpljive i zbijene Istre tako nešto nije ni bilo potrebno. Čak ni gol nisu morali zabiti, učinili su si to Puljani sami, već spomenutim autogolom Jure Obšivača pomogli su Zagrebu da mirno krene u provođenje svojih planova. A oni u nemoći da nešto drugo učine ostali pri prvotnim zacrtima, bez srljanja, strpljivo, ali bez imalo autoriteta, više poput tinejdžera uzdrmanog samopouzdanja koji sramežljivo stoje postrance i gledaju što drugi rade s, u ovom slučaju - loptom. Dok su Zagrebaši pleli mrežu po sredini terena, a Labinjan Stepčić minijaturama povremeno izazivao ''svoje'' Istrijane, oni su čekali priliku koja ''mora doći'' i koja je došla, ali koju, jasno, nisu iskoristili. Radonjić i Jo sve su dobro izigrali, no već kad je Brazilac krenuo sam prema Livakoviću ''Švabo'' se uhvatio za glavu. Kao da je predosjetio da od poravnanja neće biti ništa.
Nada
U nastavku je Zagreb bio taj koji je igrao strpljivo, dok si Puljani s protokom vremena više nisu smjeli dopuštati taj luksuz. Nakon promjena u sastavu, ulaska Špehara umjesto Heistera, Matoša umjesto Blagojevića te Franjića umjesto Joa, ''zeleno-žuti'' sve su češće pokušavali prijetiti. Pokušavali, ne i uspijevali. Opasniji je bio Zagreb u svojim (polu)kontrama. Dreven je održavao nadu, ali kao i u prijevodu sa španjolskog, i u ovom je slučaju ''nada'' značila – ništa.