Nedavno nas je zbog bolesti zauvijek napustio naš prijatelj i urednik fotografije u Glasu Istre Eduard Strenja (1953.-2011.).
Još su svježe uspomene na ovog zaljubljenika u fotografiju, fotoreportera s novinarskim njuhom i umjetnickim senzibilitetom nesvakidašnje spojenih u jedan prepoznatljiv fotografski zapis koji se još uvijek osjeca u novinama koje držite u ruci.
Dah i duh tog imaginarija donosimo vam u poklon-kalendaru za 2012. godinu, koji ce izaci 21. ovog mjeseca uz dnevne novine na svim prodajnim mjestima Glasa Istre, kao još jedan zajednicki podsjetnik na Istru u njegovim ocima, onako kako ju je kroz objektiv svog fotoaparata Eduard Strenja vidio i osjecao, zajedno s kolegom i piscem Danielom Nacinovicem u njihovim pohodima Istrom "Pod starim voltama - Istarskim gradicima u pohode", objavljivanim od 1995. do 1997. godine na vec legendarnim duplericama.
S istom onom radošcu s kojom smo citali i gledali te pohode i otkrivali u ?ornalu prikrivene cari Poluotoka, godinu pred nama doživljavat cemo kroz Strenjine slike na kalendaru i iz mjeseca u mjesec otkidati i spremati tu fotogenicnu atmosferu u kojoj je, zahvaljujuci i ovom fotografu, zadržan duh slobode i vlastitosti (nedužne), nepromjenjive, ali stalne, one koju prelistavamo kao prolaznost svakog mjeseca i odbacujemo u koš, a dok još slika visi u zraku i dok pada u zaborav buducnosti se radujemo. Kao i novoj slici pred ocima i na zidu vlastita doma izmedu jucer i sutra.
Spoj novinske i umjetnicke fotografije - kao zaštitni znak fotografije u službi novina i Strenje u službi fotografije - kako sam to zapisao i u prigodi prve izložbe Duplerica u MMC-u Luka krajem 2002., a u osvit 60. obljetnice izlaženja Glasa Istre, nadopunjavanje je novinarskog i umjetnickog senzibiliteta, ali ovako izdvojeni kao zasebni motivi, svaki uokvirljiv za sebe napose, žalac su i poruka jedne dokumentaristicke angažiranosti da se ukaže na stanje baštine, ali i da se prizovu sjecanja, uspomene, dani i vremena u kojima nam je uvijek nekako bilo bolje, ljepše, s manje stresa, a više životne radosti.
Naravno da u tome prepoznajemo i zazivamo onog još malo preostalog žala za mladošcu i da je ta nostalgija neutaživa, a Strenja nas u nju vraca svojom crno-bijelom reminiscencijom i otiskom u vremenu zaledene neprolaznosti.
U prigodnom tekstu uz kalendar suputnik u toj prici Daniel Nacinovic ponovit ce i zapisati: "Istarski mikrokozmos njegovom je fotografskom strašcu i umijecem, u dosluhu talenta i znanja, oblikovao osebujni album vizura s covjekom i ambijentom kao protagonistima one neposredne dokumentarnosti u koju i promatrac unosi svoje domišljaje… Od Roca do Medulina, od Novigrada do Brseca… pa Sveti Lovrec, Plomin, Momjan, Draguc…
Mnogi su se ambijenti promijenili, mnogi su ljudi, nekoc u zjenici objektiva, otputovali tamo gdje više nema potrebe za kalendarima, s njima je i Eduard Strenja…".
A što je ostalo s ove strane Strenjinog lica s duplerica? Atmosfera iznad i ispod lumbrije s monumentalnim vizurama sutlovrecke kule u kamenu, covjek kao stalni svjedok te mijene; od sijecnja u Dragucu s kariolom i koncimom na kampanji dok se u pozadini dici grad iz sasvim nove vizure; veljace u Balama s tri Gervaisove nonice i dva nonica s baretom u svojoj prolaznosti dok ih nadvisuje i opasuje kameni kaštel kao svjedok vremena; ožujka u Barbanu s kojega odzvanjaju Zlaticevi kampaneli u istarskoj sudbini bronce i živosti; travnja u Kanfanaru sa željeznicom i vlakom koji guta vec daljina - pruga u jednom, a lokomotiva u drugom smjeru; svibnja u Brtonigli sa slikom boškarina, nadnaravnog bica naših predaka iz obiteljskog albuma; lipnja u Momjanu s nekim novim klincima koji ce nastaviti ovaj mikrokozmos.
I onda preko ljeta i srpnja u Tarskoj vali s barbom, brekom i barkom na suhom, oseka u lucici u ocekivanju plime i ponovnog isplova; kolovoza nad glagoljaškim Plominom i dimnjakom termoelektrane dok autobus ceka putnike da okrijepljeni iz oštarije nastave prema Rijeci starom cestom; rujna u Picnu s golubarom iz kamenih prica, a i sam gradic je poput gnijezda na vrhu brda; do listopada u Vižinadi koja sa svojom Battistellinom šternom priziva onu renesansnu sliku svetvincentske place u kamenu u vremenu trajnog postojanja; studenoga u Završju gdje je vrijeme zauvijek stalo i gdje su covjeku i kuci potrebni oslonci da bi se držali uspravno i potpomagali se u hodu prirode koja ih nadvisuje, a prosinac u Vodnjanu u "ribljem oku" ironije gledan sa zvonika doživljen je kao svemirska vizura na obzorju…
To je tek jedan moguci izbor, a ova naša duplerica, uz nekoliko motiva iz kalendara, podsjeca i na neke druge kadrove (i jedne i druge uz tadašnje potpise fotografija) iz tih Strenjinih slikopisnih pohoda.
Sve skupa jedna je poeticna prica koju ce svatko bez sumnje doživjeti i ispricati na svoj nacin, potaknut onom istom energijom s kojom je Eduard Strenja hvatao motive u jedinstven mozaik po tko zna koji put nanovo otkrivene zemlje magike - Istre.