Nakon dvadeset godina zabrane koja je uslijedila nakon izjašnjavanja na referendumu, Italija se vraca proizvodnji nuklearne energije: program vlade desnog centra predvida izgradnju cak jedanaest nuklearki, od kojih ce tri biti u krugu od sto kilometara zracne linije od Istre.
Talijanska novinska agencija ANSA objavila je mapu mogucih lokacija za te centrale, a veliki clanak o tome objavljen je i u današnjem broju tršcanskog dnevnika Il Piccolo.
Uvid u kartu, koju i mi objavljujemo, ne može nas ostaviti ravnodušnima. Istina, radi se tek o potencijalnim lokacijama, no u slucaju da se sve obistini Istra bi se našla u nuklearnom okruženju.
Uz nuklearku na nama najbližoj lokaciji, onoj u predgradu Monfalconea, Talijani namjeravaju smjestiti dvije nuklearne centrale na samom ušcu rijeke Po, i to jednu kod Chiogge, a drugu u Porto Tolleu, na samom ušcu.
Valja dodati i da naši drugi susjedi, Slovenci, imaju nuklearnu centralu u Krškom. Po njihovim planovima, u nju bi se mogao ugraditi dodatni reaktor, u što bi sredstva vjerojatno uložili upravo Talijani. Pregovori doduše još traju, no talijansko-slovenska energetska sloga sve je izraženija i konkretnija.
Svemu tome valja pridodati i nuklearnu elektranu koja ce se graditi na rijeci Po, kod Piacenze, u Padskoj nizini. Ta je lokacija od nas nešto udaljenija, ali rijeka, odnosno njeno ušce opet je blizu naše obale. Po zadnjim informacijama, izgradnja nuklearnih centrala u Italiji pocet ce 2014. godine, a prvi kilovati bit ce proizvedeni u 2019.
Razvoj nuklearki u Italiji prati i porast ulaganja u izgradnju LNG terminala uz obalu: poznato je da je vec proradio LNG terminal (za prirodni plin) kod ušca rijeke Po, a po zadnjim informacijama Talijani su sa Slovencima dogovorili gradnju LNG terminala u predgradu Trsta, u mjestu Zaule, na granici sa Slovenijom.
Po neslužbenim informacijama, Slovenija je pristala dati zeleno svjetlo izgradnji talijanskog LNG terminala, a kao protuuslugu traži da im Italija ne stvara probleme oko programa izgradnje jednog LNG terminala u krugu koparske luke. Nakon što se Ljubljana mjesecima predstavljala kao zaštitnica ekoloških interesa svih jadranskih država i protivila se talijanskoj plinskoj politici, odjednom se sve preokrenulo.
Ako talijanskim terminalima u Trstu i Margheri pribrojimo i naš hrvatski, ispada da ce jednog dana sjeverni Jadran doista postati jedno od najvecih energetskih stjecišta na europskom kontinentu. Politika i dalje prica pricu da ce se izgradnjom nuklearki smanjiti cijena elektricne energije, da ce ekonomija uz jeftiniju energiju napokon krenuti nabolje, da cemo svi kvalitetnije živjeti, no tragicno je da na koncu takvoj politici vecina gradana i dalje vjeruje.