Sjećate li se još Dana Republike? Bio je to praznik u bivšoj SFRJ koji se slavio točno na jučerašnji dan 29. studenog/novembra. Tog su dana učenici prvih razreda polagali pionirsku prisegu i tijekom svečanosti za Dan republike "odlazili" u Titove pionire. Titovka na glavi, crvena marama oko vrata, bijela košulja i tamno plava suknja ili hlače bili su sastavni dio uniforme.
45 minuta mirno
Bio je to dan kada je "na nogama" bila cijela škola, kada su "drugarice i drugovi" davali zadnje upute kako se ponašati i govoriti riječi zakletve, recitirati, u kojem trenutku mahati zastavicama…
Tim povodom, zanimalo nas je sjećaju li se istarski političari primanja u pionire i kako na to danas gledaju s vremenskim odmakom? Sjećaju li se riječi zakletve ili bi ih najradije zaboravili? Mnoge smo kontaktirali i većina ih je rado pristala, no neki su potpuno ignorirali poziv ili su nam tek kratko poručili da "ne žele u tome sudjelovati". Pa krenimo prvo s bivšom pionirkom, a danas SDP-ovom načelnicom Općine Ližnjan Majom Cvek.
"Kako su nas vodili veliki, tako smo mi mali radili. Sa sedam godina krenula sam u prvi razred osnovne škole Bratstvo i jedinstvo u Puli. Toliko se po školi brujalo o tom danu da smo svi bili uzbuđeni. Važno je to da taj dan nije bilo nastave i svi smo bili lijepo obučeni, a meni je majka napravila kikice i vezala ih velikim crvenim mašnama koje su tako savršeno pristajale uz maramu koju sam kasnije dobila. Sjećam se mase ponosnih roditelja koja je zauzimala dvije trećine dvorane i koji su nas promatrali, nečiji i sa suzom u očima; ipak dijete postaje veliko, pionir, dio nečega velikog. Zaista smo izgledali kao mala vojska koja nema pojma što radi i zašto, ali znali smo da je važno..., priča nam Maja, koja se prisjetila i štafete mladosti kada su za vrijeme nastave morali 45 minuta stajati mirno po dvoje uz Titovu sliku i zastave smještene u podnožje stubišta. Primanje u pionire bio je i čin inicijacije, čin odrastanja i prihvaćanja, kaže Maja Cvek.
Pioniri maleni, mi smo vojska prava…
Evo nam još jedne bivše pionirke IDS-ovke Dušanke Šuran, bivše načelnice Fažane koja veli da je tek kada je za Dan Republike 1959. godine svečano primljena u pionire, postala pravi školarac.
- Svi smo uzbuđeno učili tekst pjesme "Pioniri maleni, mi smo vojska prava…". U strahu da neku riječ ne zaboravimo ponavljali smo i na odmoru u školskom dvorištu, jer smo imali svega mjesec ili dva da naučimo tekst. Osobno mislim da je to bilo jako lijepo vrijeme i ponosna sam što sam bila pionir. Nitko sretniji od mene kada sam nastupala u Domu armije i kada sam nosila kapu i maramu. Bili smo svi isti, u kutama, kapama i maramama. Ponosna sam što su i moji sinovi primljeni u pionire i mojim unucima znam često pjevati tu, meni veoma dragu, pjesmu. I danas čuvam kapu i maramu, veli Dušanka Šuran.
Bivši pionir, a danas predsjednik pulskog SDP-a Danijel Ferić u pionire je primljen 1981. godine u školi Vladimir Gortan, današnjoj Stoji. " Sjećam se i plave kape i crvene marame... I ne, ne bih nikad to izbrisao iz sjećanja. To je dio moje prošlosti i nemam je se razloga sramiti. Kao što je i dio moje prošlosti činjenica da sam u "onom" sustavu imao crkveno krštenje. Članstvo u pionirima, a kasnije i u omladincima u 7. razredu nisam nikada doživljavao kao pokušaj neke indoktrinacije, veli Danijel Ferić koji se prisjetio i simpatije iz pionirskih dana. "Neću vam otkriti kako se zove. Pula je ipak pre mala".
Veseli dan u životu bezbrižnog klinca ili To je za mene najljepše doba
Predsjednik IDS-a i pulski gradonačelnik Boris Miletić dobro se sjeća primanja u pionire. "Bilo je to u sportskoj dvorani osnovne škole Bratstvo i jedinstvo (današnja Veruda).
-Išao sam u treći razred i tada je to sukladno ondašnjem društvenom uređenju, bilo uobičajeno. Kao djeca, radili smo onako kako su nas u školi učili. Danas, s vremenskim odmakom, to mi sve izgleda pomalo smiješno, no držim da su vrijednosti koje su se tada promovirale ostale univerzalne, a to su poštenje, iskrenost, radišnost.. Ipak, ponekad mi se čini da na te vrijednosti danas zaboravljamo i u tom smislu poniri su nešto čega se, vjerujem, svi rado sjetimo. Na žalost, danas imamo podjele na bogate i siromašne, a tada smo bili svi nekako jednaki ili se te razlike nisu toliko primjećivale. Meni je to bio samo jedan veseli dan u životu bezbrižnog klinca, kaže Boris Miletić.
Ponosan pionir je Josip Anton Rupnik danas predsjednik stranke Zeleni savez čiji su pionirski dani počeli odmah nakon Drugog svjetskog rata. "U drugom razredu osnovne primljen sam u pionire i svi smo dobili crvene marame oko vrata. U trećem razredu sam izabran za pionirskog načelnika razreda, a tako isto i u četvrtom razredu, a u trećem i četvrtom razredu niže gimnazije bio sa izabran za pionirskog načelnika odreda cijele škole. Tada nisam nikada čuo, da je neko od pionira gladan i da nema što za jesti. Učitelji, pioniri i njihovi roditelji živjeli su skoro svi pod istim uvjetima. To je za mene bilo najljepše doba, sjeća se Rupnik.
Dajem časnu pionirsku riječ
"Da li pristajem sudjelovati u razgovoru o pionirima, pa kakvo je to pitanje", glasio je odgovor bivšeg pionira, a danas IDS-ovog europarlamentarca Ivana Jakovčića kada smo mu uputili poziv. "Primljen sam u pionire u Poreču i nikako to ne bih izbrisao iz sjećanja jer je to bio možda i najljepši dan "bavljenja" politikom u mojoj političkoj karijeri. Pionirski dani su, ustvari, dani kada učiš o mnogim elementarnim vrijednostima življenja. Kako sam ja istovremeno odlazio na vjeronauk i učio crkvena učenja, mnoge su mi stvari bile podudarne. To vrijeme u pionirima i nije bilo toliko indoktrinacije koliko sa danas sjećam. Ne stidim se reći da sam kao dijete nosio pionirsku kapu i maramu oko vrata vjerujući da nosim nešto pozitivno u smislu slobode i pravde. Svakako je stav: "Časna Pionirska Riječ" nešto što sam zadržao u politici do današnjega dana. Indoktrinacija je započela s omladinskim vremenima, ali tada sam već bio nepouzdan i nepoćudan element za članove Saveza komunista u Poreču, a kasnije Zagrebu te u JNA, pa mi to razdoblje baš i nije jako drago" kaže Ivan Jakovčić.
Njegov bivši stranački kolega, a danas predsjednik Istarskih demokrata Damir Kajin isto je počeo s pitanjem:
"Zašto bih se sramio pionira? Bili smo djeca. Vjerojatno smo mislili da kad postajemo pionirima, postajemo odgovorniji i zreliji.
Vjerojatno smo bili primljeni u pionire u Buzetskom narodnom domu, došle bi mame, mi bismo dobili Titovke i crvenu maramu, zapjevali ''Pioniri maleni…"a netko bi iz Komiteta održao govor o tekovinama revolucije. Od kada sam ja postao pionirom, prošlo je toliko vremena koliko od uspostave hrvatske države i bez obzira na to što danas ne caruje jednoumlje, imamo više isključivosti no što je bilo tada. Što su roditelji većine mislili tada, jedno je pitanje, ali mi djeca smo bili na neki svoj način ponosni. Bili bismo još sretniji, da smo imali prilike u Buzetu, kao što su to često činili pioniri Pule, pozdraviti druga Tita, kaže Damir Kajin. (Danijela BAŠIĆ PALKOVIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU