Božićno je vrijeme za Istru i danas jedno od doba godine u kojemu zatječemo najviše očuvanih drevnih običaja, od kojih neki imaju korijene još od poganskih ili ranokršćanskih odnosno srednjovjekovnih vremena.
Neki su se od tih običaja naravno osuvremenili, njihov je današnji značaj samo u očuvanju tradicije, a izvorna su im se simbolična, pučkopobožna ili čak magijska značenja izgubila ili naprosto pokleknula pred suvremenim načinom života i galopirajućim konzumerizmom. Većina je starih božićnih običaja vezana uz dom i obitelj, a čitava je obitelj i angažirana u njihovoj pripremi i provedbi.
U istarskom seoskom domu Božić se najviše osjeća u uređenju doma i u kuhinji. U očekivanju blagdana, kuća se morala lijepo urediti i očistiti, a blago dobro nahraniti. Ukućani bi se dotjerali za odlazak na polnoćku i sutradan na Božićnu misu. Božić u kuhinji započinjao bi već na Badnjak, odnosno na Viliju Bojžu, kako kažu naši ljudi, uz mnoštvo zanimljivih običaja i pravila o tome što se i kako jede dan uoči Božića i na sam Božić.
Badnja večer, Vilija Bojža, večer uoči Božića, u istarskim je obiteljima bila posebno svečani događaj. Osim okupljanja obitelji, zajedničke večere tradicijskih posnih jela (bakalara, pasutica, maneštre od slanca, verzote na padelu i sličnog) i zajedničkog odlaska na polnoćnicu, posebnu toplinu predbožićnom kućnom ugođaju davala su ognjišća.
U kućama koje su imale ognjišće, njegovao se običaj da se na Viliju Bojžu donese jedan veliki, ali zaista veliki, panj, koji je trebao gorjeti - bolje rečeno tinjati, imati na sebi žara, ali se nipošto nije smio ugasiti - od toga dana, dakle od Badnjaka, pa do blagdana Sveta Tri Kralja. Božićnom panju posvećivala se posebna pažnja u Badnjoj večeri: širom Istre njegovao se običaj da se od svega što se jelo za večeru, po jedan "zalogaj" stavljalo i na taj panj, od bakalara, pasutica, zelenjave, svega, negdje su čak i malo vina izlijevali na njega.
Kad su ognjišća počeli zamjenjivati špaheri na drva, i ovog je običaja nestalo, no kako su u posljednje vrijeme ognjišća ponovno "u modi", ako već ne u stambenim kućama onda barem u konobama i lišijerama gdje se ukućani druže s gostima, pa se i ova stara tradicija ponegdje obnavlja u novome ruhu.
Taj veliki panj primjerice u Merletima na Gračaštini zovu "cok", u Krpanima kod Draguća "čok", u Selini baš "badnjak", u Draguzetima i Kujićima "did", a u selu Laginji na Žminjštini zvali su ga "štrcalj". U Čabrunićima su ga također zvali "did", i kad bi ukućani na Viliju večerali, po običaju bi od svakog jela po jedan zalogaj položili na taj panj na ognjišću, i pri tom govorili: "neka did jide!".
U nekim selima Bujštine običaj je bio da se za vrijeme večere na Viliju Bojžu ispod stola stavi košara sa sijenom. Sve što ostane od večere ostavilo bi se preko noći na stolu, a košara pod stolom. Ujutro, na Božić, blagu bi se dalo da najprije pojede to sijeno iz košare ispod blagdanskog stola.
Iste večeri kitilo se i božićno drvce, u raznim dijelovima Istre to su znali biti ili jelka ("jelvica"), ili smreka ili pak običan bor, pin. U Vranji, ispod Učke, Božićno drvo nazivaju "krizman", a po staroj tradiciji kitili su ga jabukama, narančama i bombonima. "Krizman" je ukrašavao kuću od Badnjaka pa do blagdana Sveta tri kralja.
Danas nažalost Božić rijetko prolazi bez zaglušujuće i agresivne pirotehnike i petardi, no i naši stari znali su si priuštiti malo blagdanske buke. Tako sam u Laginjima kod Žminja zabilježio sljedeću priču: "Na Vilijo Bojžo pod večero se je najraj hitalo. Neki levorveri so ljudi imeli, to so stareji ljudi bili ki so bili austrijski soldati". Običaj pucanja na Badnjak susrećemo i drugdje u Istri. Negdje je to iz "klasičnog" oružja (u Oriču na Pićanštini se primjerice pucalo iz puške), a negdje pak iz starih kubura, mužara ili maškula, koje su se čuvale i održavale samo za tu svrhu, za pucanje na Badnjak u znak veselja.
Tradicijska istarska predbožićna odnosno posna kuhinja je osim skromnih slanih, naravno bezmesnih jela, osebujna i po kolačima koji su se po tradiciji spremali na Viliju Bojžu, nekoć naravno mnogo jednostavniji nego danas. Običaj je bio, kako su mi primjerice ispričali u Kujićima, da se na Viliju spremaju fritule koje su se obično frigale poslije večere. Fritule su i drugdje u Istri prevladavajući božićni slatkiši, dok su se, primjerice, za Uskrs više spremale kroštule.
Na sam Božić u istarskim bi se seoskim domaćinstvima za jelo spremalo najbolje što se moglo, fuži, kapuz, meso, i za razliku od današnjice, taj božićni ručak bio je na istarskom selu zapravo jedina (ili jedna od svega dvije-tri) prilike kada se kroz godinu moglo jesti nešto najbolje od onog što istarska gastronomska tradicija nudi, a za što mi danas mislimo da je hrana za svaki dan.
Poseban ugođaj Božiću u istarskim je selima davao i običaj pjevanja božićnih pjesama. Stara božićna pjesma "U se vrime godišća" pjevala se širom Istre, ne samo u crkvama nego i u obitelji, čak svake večeri u tjednu koji prethodi Božiću. Zanimljivo je da se tekst ove pjesme prilagođavao lokalnom narječju, pa širom Istre nalazimo različite njegove varijante. U Kujićima, primjerice, pjevaju "U se vrime godišća mir se svitu navješta/porođenje djetića od djevice Marije/od prečiste djevice i nebeske kraljice/anđelske cesarice svete djeve Marije".
Drugdje, gdje se pjevalo iz tiskanih pjesmarica i katekizama, naći ćemo jezično standardiziran tekst čiji je prvi stih obično "U sve vrijeme godišta", negdje se umjesto "svitu navješta" pjeva arhaično "svitu navišća", a ima i manjih razlika u melodiji kojom se izvodi ova u Istri možda najomiljenija božićna pjesma.
Uz božićne je pjesme vezan i lijepi istarski običaj čestitarskih ophodnji. Ponegdje se u Istri u čestitanje odlazilo kroz cijelo vrijeme između Božića i Sveta Tri Kralja, ponegdje samo uoči ili na dan nekog od ta dva blagdana ili čak Nove godine. Obično bi muškarci obilazili kuće ili sela, pjevajući prigodne pjesme, a domaćini bi ih sačekivali ili u kući, ili u središtu sela, te bi ih počastili i darivali vinom, kolačima, kobasicama, jajima.
Od sela do sela i od kraja do kraja, čestitarski i ophodarski običaji se razlikuju, ali svugdje gdje su postojao taj običaj, nazivao se koledvanje, a njegovi sudionici zvali su se koledvari ili kolejani. U današnje vrijeme obnovljeni običaji kolejana odnosno koledvanja opstoje jedino u Kaldiru i Gologorici, no nekoć su bili mnogo rašireniji.
Božićni ciklus tradicijskih običaja u Istri tako prekriva sva tri blagdana ili praznika, i Božić, i Novu godinu i Sveta Tri Kralja, ugođaj je sličan, prehrana je kroz to vrijeme slična, i kroz cijela se ta dva tjedna potencira zajedništvo, druženje, blagovanje, čestitanje, uz simbolična zazivanja plodnosti i rodnosti u mjesecima koji će uslijediti. A nakon Sveta Tri Kralja život se vraća u uobičajenu kolotečinu, kako u prošlosti čijih se običaja sjećamo, tako i danas. (D. ŠIŠOVIĆ)