Krajem tjedna u Italiji je istekao rok za prijavu kucnih pomocnica i njegovateljica koje dolaze iz zemalja neclanica EU-a, a kojima je talijanski zakon ponudio mogucnost sredivanja radnickog statusa i izdavanja radne vize. Sve radnice koje su do danas radile na crno u sklopu talijanskih obitelji bilo kao kucne pomocnice ili kao njegovateljice starih ili nepokretnih osoba moci ce, nakon što posebna državna komisija pregleda molbe, potpisati ugovor o radu i zatražiti izdavanje dozvole boravka u Italiji.
U regiji Friuli-Venezia Giulia pristiglo je 2.446 zahtjeva za uskladivanje radnickog statusa njegovateljica i kucnih pomocnica s novim zakonskim odredbama. No, podaci ne odražavaju pravo stanje, rijec je tek o djelicu stvarnog ukupnog broja žena iz zemalja neclanica EU-a koje rade u talijanskim obiteljima. Dobar dio njih koje ce i dalje raditi na crno kao njegovateljice ili kucne pomocnice dolazi iz naših krajeva, odnosno najviše iz Istre i s rijeckog podrucja. Razlog je jednostavan: one pripadaju specificnoj kategoriji transgranicnih radnica koje dnevno ili tjedno prometuju iz mjesta boravka u mjesto rada, odnosno iz jedne u drugu državu. S obzirom na to da je talijanski zakonodavac odredio reguliranje radnog statusa tek za one kucne pomocnice ili njegovateljice koje mogu dokazati da su kontinuirano boravile u Italiji najmanje tri mjeseca, iz tog novog zakona su iskljucene sve naše radnice koje dnevno, tjedno ili dvaput mjesecno prometuju izmedu Istre i Italije.
Italija priznaje granicne radnike, ali kada su hrvatski granicni radnici u pitanju, njih pravno nema, nisu pravno definirani. Naime, svi hrvatski radnici koji rade u Italiji, bili oni granicni (koji dnevno prometuju izmedu radnog mjesta i kuce) ili nastanjeni u Italiji s izdanom radnom vizom, zahvaceni su zakonom koji regulira godišnji ulazak radnika s podrucja zemalja koje nisu clanice EU-a. U talijanskom zakonu iz 1998. godine piše da se s granicnim radnicima može drugacije pravno postupiti pod uvjetom da Italija postigne posebni sporazum s državom s kojom granici, a iz koje dolaze radnici.
Prošlo je jedanaest godina od izglasavanja tog zakona u Italiji, ali Hrvatska i Italija nisu nikad postigle sporazum o odredivanju prava granicnih radnika, pa hrvatski granicni radnici rade u Italiji u najvecem broju na crno, odnosno bez prava i ugovora. Dakle, posla oko uredenja radnickih prava i zakonskih uvjeta ima napretek, ali politika i dalje odugovlaci, a pritom se najcešce opravdava time što svaku raspravu veže za buduci ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Jednog dana ce Hrvatska sigurno nekako uci u tu zajednicu, no do tada naše ce radnice i dalje putovati, raditi i mukom zaraditi, a sve bez odgovarajuce zakonske zaštite.