Na 10. internacionalnom sajmu pršuta (ISAP) održanom proteklog vikenda u Tinjanu, pršutani Milohanić iz sela Milohanići nedaleko Tinjana dodijeljena je titula šampiona za istarski pršut. To je povod za razgovor s Mladenom Milohanićem, vlasnikom nagrađene pršutane.
- Do sada ste osvojili više šampionskih titula. Što vam predstavlja ova osvojena praktično kod kuće, u Tinjaju?
- To je priznanje da smo na dobrom putu i da radimo dobru stvar, ali to je i znak da te okolina i tržište prihvaćaju onakvim kakav jesi, dakle da su zadovoljni s takvim finalnim proizvodom. To nam je već peti šampion. Dobili smo dva šampiona za redom na klasteru hrvatskog pršuta u Splitu i Krku, onda u Sinju, pa na Vinistri i sada u Tinjanu. Možemo slobodno reći da na svim natjecanjima na kojima smo bili, uvijek smo bili pri vrhu, među nagrađenima.
- Koliko je dugo pršutana Milohanić prisutna na tržištu?
- Deset godina. Počeli smo kada i ISAP. Prvi put smo naše pršute proizvedene na ovakav način predstavili na ISAP-u 2007.
- Kakav je bio prijem vašeg pršuta proteklog vikenda u Tinjanju?
- Sama gužva oko štanda koja je trajala puna dva dana pokazuje da je interes bio velik. Ljudi vole probati nešto što je u vrhu, nešto što je najbolje i što je nagrađeno. U najmanju ruku žele nagrađeni pršut usporediti s ostalim. Vrijeme nas je poslužilo, a vrijeme je glavni preduvjet da se ljudi okupe na ovakvim manifestacijama. Mogu reći da je jubilarni ISAP prošao u najboljem mogućem redu.
- Kakva je generalna ocjena sajma?
- Bez ikakve zadrške bio je to najbolji sajam do sada. Taman je bio dovoljno razigran s popratnim sadržajima, od otkrivanja spomenika do milenijske fotografije. U šatoru je bila demonstracija iskoštavanja pršuta, pa predstavljanje tipiziranih proizvoda, certificiranih pršuta iz regije i šire. Sajam je osmišljen da ne bude monoton i da se stalno nešto događa.
- Koliko pršuta proizvodite i kako ga plasirate?
- Godišnje proizvodimo od 400 do 600 komada. Inače pršutana je kapacitirana na 1.000 komada. Međutim u tih 10 godina nismo uspjeli doći do punog kapaciteta. Najveći razlog je nedostatak vremena koje možemo posvetiti pršutani i proizvodnji. Na području Istre plasiramo 70 do 75 posto proizvodnje, a od toga oko 90 posto u agroturizme i ugostiteljske objekte koji žele da im se gost vraća. Sama špica turističke sezone i onaj obalni rub, koji igra na prvu loptu nema naših pršuta.
- I sada ono vječito pitanje, koje se proteklog vikenda moglo čuti i u Tinjanu: Može li se istarski pršut proizvesti od svinje koja nije uzgojen u Istri?
- Nije važno koji je zrak svinja disala, već čime se hranila. Ishrana i genetika, to je važno i sve je precizirano specifikacijama. Prema tomu je li svinja hranjena cukama u Istri ili Slavoniji svejedno je.
- Znači nije tajna istarskog pršuta u tomu da je proizveden od svinje uzgojene u Istri?
- To nije bitno, ali mi pršutari svejedno mislimo, da bi se u Istri trebalo uzgajati svinje, jer budimo realni, Istra je ostala ne samo bez svinje već stoke općenito, a to je ipak važan problem.
- Što treba učiniti?
- Napomenut ću kako se upravo završava dokumentacija za jedan dobar projekt, za izgradnju klaonice koje će imati preradbene kapacitete, dakle klaonica za koju znaš da ima mogućnost obraditi i rasporediti svinjsku polovicu. Sam uzgoj je možda manji problem, jer svi koji tove svinje daju ti živo grlo pa ti radi dalje, a sve velike klaonice su ipak s druge strane Učke. Bez obzira na to ipak treba uspostaviti proizvodnju živog grla na području Istre, barem nekoliko tisuća komada. Nama pršutarima su važni samo butovi, a ostatak treba u klaonici finalizirati kroz druge proizvode i zato je važna zaštita pancete, istarske kobasice i plećki, a onda svaki taj proizvod kao brend plasirati na tržište. Vjerujem da bi to imalo prođu. Mislili smo da ćemo to kroz četiri pet godina uspjeti ostvariti, ali vrijeme uvijek teče brže nego bi mi htjeli.
- Nakon desetljeća iskustva u kojem bi smjeru ISAP trebao nastaviti?
- ISAP je od početaka zamišljen kao manifestacija za običnog čovjeka, bez obzira što je pršut relativno skup proizvod. On je od početka postavljen tako da osoba normalne platežne moći može doći na sajam s familijom, dobro se zabaviti, guštati u pršutu i da ne mora potrošiti neke velike novce. Tako je i dan danas. Sada kada se ISAP razvio, svi koji smo u organizaciji moramo razmišljati kako i što napraviti sljedeće godine. Odnos prema posjetiteljima čini mi se zadovoljavajući, ali sada treba raditi da se na ISAP-u stvore uvjeti za uspostavljanje poslovnih kontakata. U gužvi oko štandova to je teško, zato bi svaki štand trebao imati svoj kutak gdje se petnaestak minuta može sjesti s poslovnim partnerima. (Mirjan RIMANIĆ)