Malo jest zbunjujuće da je Ciklus iranskog filma u kinu Valli započeo humornom egipatskom dramom "Alzheimer" Amra Arafa, filmom iz 2010. koji je svakako dobro došao u ovom trenutku kada Egipat doživljavamo kao udarnu vijest.
Možda se radi o malom previdu za početak, no preostala dva filma koja slijede "Ljubav u četrdesetoj" (na Valentinovo, 14.) i "Bez mene" (21.) iranska su, nema sumnje.
Pretpostavljam da je bar malo pažnje ovaj poziv na druženje s iranskim filmom pobudio i susret s izvrsnim filmom "Nader i Simin se rastaju" Asghara Farhadija s 58. Pule, koji je te 2011. osvojio i Zlatnog medvjeda u Berlinu, a bio je u utrci za Oscara.
No, bio egipatski ili iranski "Alzheimer" je očito dobar razlog za izgovor (paravan) kako ispričati priču o jednom zatvorenom i strogo kontroliranom društvu kroz medicinski sindrom bolesti zaborava. Ta paradigma ili personifikacija društva u bolesti fenomenalno je sjela i približila nam Egipat, Iran, Tunis, Irak, Siriju, Alžir… kako hoćete u onom segmentu koji ne razumijemo, a koji je neodvojiv od njihove svakodnevice i tradicije.
Naime, velike su i nepremostive prepreke između zapadnog normalnog života i bliskoistočne svakodnevice, pa otuda i razlike u gledanju, kao i ratovi koji se trude uvesti reda u nered.
Ako tome dodamo da su muškarac i žena dva različita svijeta i iskustva, a vjera i tradicija su iznad svih zakona (ili su sami zakon), kako onda pomiriti te razlike i kada su u pitanju neke osobne, obiteljske stvari, ili još bolje kao u slučaju "Alzheimera" opće prepoznatljive i cijelom ljudskom rodu slične karakterne osobine kao korupcija, pohlepa, zavist, ljubomora, strah, dodvorništvo…?
Snaga ovog filma je baš u tome da je to izvukao na površinu i pokazao nam iznutra kako to izgleda iza visokih zidova i avlija kada i tako nesigurnu i nemirnu svakodnevnicu ugledni tvorničar (staklar) i glava plemena Neem (Faramart Gharibian) koristi da bi se riješio vlastita brata Amira (Mehdi Hashemi) i tako se dokopao imovine i njegove žene Assiyeh (fascinantna Mahtab Karamati), uz pomoć njenog robusnog brata (Mehran Ahmadi).
Nakon jedne nesreće, snimljene dokumentarno iz ruke baš kao što to svakodnevno gledamo na TV-u, supruga ne vjeruje nađenim dokumentima svoga muža i odbija potvrditi identifikaciju - jer taj pougljeni leš ne miriše na njenog muža.
Već je time dano do znanja da se ispod svega krije dublji zaplet, a istinu i neizvjesnost o mužu supruga će dvadeset godina čuvati u mentalnoj ustanovi gdje ju je smjestio mlađi brat Mahmood, sve dok ne prizna i ne potpiše da je ono bio Amir. Njena šutnja i mjesto dugogodišnjeg boravka slute da se tu krije Alzheimer, ali kada tijekom jednog vikenda biva puštena kući, koristi priliku i u novinama objavi oglas za nestalim mužem.
Tu počinje zavrzlama sa svim svojim komičnim i tragičnim momentima jer se pojavljuje dobrodušni Amir koji sve pozna i ne prepoznaje nikoga.
Posljedice njegove neuspjele eliminacije ostavile su traga, onaj tko bi ga morao i trebao prepoznati, kao rođeni brat ili šura, to odbijaju, a supruga ostaje ustrajna u onom svom mirisu voljenog (poštovanog) muža i prihvaća ga u njegovom izbrisanom identitetu.
Zanimljiva je u svemu uloga policije i vjerskih vođa, dviju institucija ključnih za taj svijet muslimanske tradicije i glavnih arbitara. Iako su to svetinje u koje se ne smije dirati, režiser baš u njima traži oslonac koji će presuditi po pravdi - boga ili zakona - svejedno je samo da se nađe kompromis.
Ovo nije film o ljubavi, ovo je prije svega film koji pomaže ženama ispod burke da sačuvaju ono malo dostojanstva koje mogu kao supruge i majke, dok to jesu i dok su im zaštitnici živi. (M. ĆURIĆ)