- Ako se u nas za nekog dokaže da je neznalica, učinit će se sve da ga se zavoli, govorio je proročki Vlado Gotovac, koji nažalost više nije među nama. Predstava "Moj slučaj" Glumačke družine Histrion koju smo sinoć vidjeli u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, i koja je izazvala prilično slab interes publike, pokušala je oživjeti sjećanja na Gotovca kroz ulogu koja je pripala Borisu Svrtanu, koji je tekst dramatizirao i režirao. On se pokušava uživjeti u lik velikog hrvatskog pjesnika, filozofa i političara koji je zbog svojih antitotalitarističkih stavova došao u sukob s vlastima u bivšem, komunističkom sustavu i na temelju montirane optužbe završio četiri godine u Staroj Gradiški.
"Moj slučaj" priča je o Gotovčevom buntovništvu, intelektualizmu i otporu, kako komunističkom jednoumlju, tako i velikosrpskim idejama. I ta predstava ima samo jedan problem.
Naime, imali smo priliku vidjeti Gotovca u Puli, dva, tri puta, a prvi put je bilo upravo na ovoj bini INK-a, na kojem ga Svrtan pokušava oživjeti. I jednu stvar smo dobro zapamtili - kada je Gotovac govorio, njega se slušalo. Malo reći da je imao karizmu, Gotovac je svojim nastupima davao nadu onima kojima se obraćao. On je prkosio jednako agresorskim jugogeneralima u poznatom govoru ispred zagrebačke Komande 5. vojne oblasti, kao i autoritativnoj HDZ-ovskoj vlasti u govoru zapamćenom po poruci "Ne bojte se, Hrvati".
Zbog svojih riječi na pulskom Forumu dobio je batine od jednog razjarenog pripadnika HV-a, ali prije toga, čim su se u Hrvatskoj krajem 1980-ih pojavile naznake demokratskih promjena, zajedno s drugim kolegama osnovao je stranku koja se nazvala socijalno-liberalnom. U toj stranci bili su i Dražen Budiša i Vladimir Primorac, koji se spominju tek uzgred u predstavi, dok se Svrtan trudi iz petnih žila približiti strahote starogradiškog kazamata.
Svrtan je pak prije dosta godina na ovim pulskim kazališnim daskama nastupio u parodiji "Spika na spiku" i "Moj slučaj" nas je više prisjetio njegovo uspješno kopiranje lika televizijskog voditelja Dubravka Merlića no što je asocirao na samog Gotovca. Pogotovo kada se nakratko pretvara u Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića i prikazuje ih kao nakazne karikature koje vladaju drugima. U tome je Svrtan dobar, pun sebe, ali za ulazak u kožu Vlade Gotovca potrebno je više od glumačke mimikrije, koliko god ona vješta i zanatski kvalitetna bila.
Okej, s jedne strane, ovo se može promatrati isključivo kao priča o Hrvatskoj, ali ima ta Hrvatska povijest i nakon 1990., a i nju je Gotovac aktivno stvarao i komentirao, dosljedan svojim liberalnim, demokratskim i individualističkim nazorima, unatoč ponekom čudnom kompromisu koji je napravio. (M. RADIĆ; snimio A. KANCELAR)