Predstava Elvisa Bošnjaka u produkciji splitske PlayDrame i u režiji Trpimira Jurkića koja je sinoć izvedena u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula ima doista neobičan naslov – "Srce veće od ruku", ali opet riječ je o prilično neobičnoj predstavi.
Četvero glumaca i glumica cijelo vrijeme ravnopravno je na sceni, a to su Anastasija Jankovska, Petra Kovačić Pavlina, Vladimir Posavec Tušek i Elvis Bošnjak. To su likovi koji nemaju imena, tek je odmah jasno da se radi o dva bračna para u kojima su i muž i žena preljubnici tako da se stvara ljubavni četverokut. To su preljubnici koji uživaju u nevjeri jednostavno zato što im je život u braku postao prazan. Shvatili su da više ne vole osobu kojoj su jednom rekli da će je voljeti do kraja života, a k tome nisu ni svjesni da ta ih ta osoba isto tako vara. I što sad?
Protagonisti prvo uživaju, a onda shvaćaju da je takvo stanje neodrživo. No, njihovi izvanbračni izleti više su od puke avanture jer se protagonisti u njih ne upuštaju da bi se zabavili već tragaju za ljubavlju koju su izgubili, za ljubavlju koja im daje smisao života i snagu da izdrže dosadnu predvidljivost svakodnevne rutine.
Oni žele biti voljeni, ali kako tu ljubav ravnomjerno raspodijeliti prema braku i izvanbračnom svijetu? Nikako. Bore se sa sobom, ali to je bitka koju ne mogu dobiti. Oni u mislima pričaju sa svojim ljubavnicima/ljubavnicama i kada oni nisu uz njih, dok su sa svojim bračnim drugovima/družicama, ali paze da se ne izlanu i drže to čvrsto u sebi no baš zato neki iznutra vrište, a granica između imaginarnog i stvarnog postaje sve tanja i tanja, kako za likove tako i za gledatelje. Onda počinju sumnjati u sebe, svoje postupke i razloge zašto su se na njih odlučili. Teško je voditi dvostruke živote i taj dvorac od iluzija se na koncu raspada, i to iznutra, priznanjem koje eruptira poput vulkana.
"Srce veće od ruku" je predstava koja ponekad sama sebe gura na tanak led i rasteže pripovjedačku formu da se čini da će puknuti od besmisla, da od svega toga neće biti ništa, tj. nikakve priče i da će sve ostati samo na eksperimentu. Ipak, ovo je nevjerojatno vješto postavljena predstava, ima priču, potpuno je zaokružena i jasna iako se na trenutke, pogotovo u prvih dvadesetak minuta, čini da puno toga nema smisla. Ali ima, no ovo nije predstava "na prvu loptu", nego je namijenjena onima koji vole tragati za nečim drukčijim, a pogotovo su dobro postavljeni unutrašnji monolozi zaljubljenih ljubavnika koji se vješto izmjenjuju s njihovim razgovornim replikama, a glumci se u svemu tome odlično snalaze.
Tema predstave je univerzalna, ali njen prikaz baš i nije. Na koncu pobjeđuje na oba fronta – priča zanimljivu priču i to na jedan originalan način. (M. RADIĆ; snimio D. ŠTIFANIĆ)