Uhicenje Ivana Mravka posljednja je policijska akcija koju su gledatelji, slušatelji i citatelji hrvatskih medija imali priliku pratiti iz prvog reda. Posljednja, ali ne i jedina - vec citav niz ovakvih dogadaja bio je intenzivno medijski pracen, i to u fazi policijskog rada koji bi u svakom slucaju morao ostati sakriven od ociju javnosti.
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, stoji u Ustavu Republike Hrvatske, no prosjecnom se konzumentu hrvatskih medija u ovakvim situacijama šalje sasvim suprotna poruka. Akcija «Index» i medijsko pracenje uhicenja glavnih aktera te afere najbolje je pokazala s kojom lakocom se može uci u neciji intimni prostor, koji s policijskom istragom nema nikakve veze.
- Intenzivno medijsko pracenje uhicenja nije pocelo tek nedavno, pocelo je s uhicenjem pripadnika takozvane zlocinacke organizacije u prosincu 1999. godine, objašnjava prof. Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U posljednjih nekoliko godina ovaj je fenomen postao zabrinjavajuci, smatra Puhovski, iako nije nimalo specifican samo za Hrvatsku vec je to stanje preslikano iz drugih, mahom zapadnih zemalja. Takvo postupanje prema gradanima nikako ne može biti dobro, kako za njih same, tako ni za policiju, koja o sebi na ovaj nacin šalje lošu sliku u javnost, smatra Puhovski.
Krunoslav Borovec iz MUP-a tvrdi, pak, da policija svoj posao obavlja korektno.
- Niste u pravu ako krivite policiju za spomenute dogadaje. MUP je nedavno objavio dokument u kojem svim svojim zaposlenicima objašnjava smjernice za rad pri odnosu s medijima. U njemu jasno stoji da se uhicenike ne smije dovoditi pred kamere i da se moraju zaštititi njihova ljudska prava, objašnjava Borovec. Problemi nastaju, kaže, kada uhicene osobe treba dovesti u istražne centre, koji su obicno u središtima gradova.
- Ne možemo sprijeciti novinare da rade svoj posao i da fotografiraju ono što misle da je potrebno objaviti. Ono što možemo napraviti je ono što i radimo, pa ih - primjera radi - dovozimo u automobilima sa zatamnjenim staklima, objašnjava Borovec. No, na pitanje kako je moguce da nekada novinari znaju pred cijim vratima treba cekati u pet ujutro, jer ce ta osoba biti uhicena, Borovec odgovara da policija nije jedina institucija u pravosudnom lancu.
- Postoji i Državno odvjetništvo, postoje sudovi koji izdaju naloge, postoje odvjetnici osumnjicenih osoba, i sa svih tih institucija, nažalost, može nešto «iscuriti». Volio bih da to nije tako, policijski se posao mora obavljati diskretno. Medutim, kada policija treba uci u HEP, a tamo radi nekoliko stotina gradana, pa necemo im valjda oduzimati mobitele da ne bi nikome dojavili što se u tom trenutku dogada, zakljucuje Borovec.
Za Joška Morica, nekadašnjeg pomocnika ministra unutarnjih poslova, jasno je da je ovo velik problem, i to problem koji ima dva aspekta.
- Prvi je formalno-pravne naravi, a drugi fakticke. Svi su nevini dok im se ne dokaže krivnja, no ovakvom estradizacijom pravosuda stvara se atmosfera krivnje i pretpostavka da je netko kriv, a kako ce kasnije nakon spektakularnog uhicenja dokazati da je nevin - njegov je problem, kaže Moric. Situacija, dodaje, nije nimalo slucajna.
- Prije svega, to je u potpunoj suprotnosti s cestim izjavama clanova politickog vrha koji tvrde da su sve institucije u pravosudu potpuno neovisne. Nisu, jer onda ne bi ovakvim ponašanjem slale poruku - koja odgovara politickom vrhu - «eto vidite da nešto radimo!» Kako je moguce da pojedini novinari znaju gdje i koga treba cekati u gluho doba noci? Tako što je netko napravio kazneno djelo odavanja službene tajne, kaže Moric. Takvo je ponašanje, naglašava, u najmanju ruku neprofesionalno.
- Šteti gradanima, šteti policiji, i ja se nadam da ce se tu nešto promijeniti, zakljucio je Moric.