Ivo Borovečki rođen je 25. veljače 1924. godine u Karlovcu. U predratnim danima priključuje se splitskim skojevcima, a od kolovoza 1943. godine, nakon završetka Klasične gimnazije u Zagrebu, sudionik je NOB-a. Kao 20-godišnjak postaje komandant grada Đakova; uvijek je s ponosom isticao da je njegov general bio Ivan Šibl. Medicinski fakultet završio je 1952. u Zagrebu, a specijalizaciju iz radiologije 1955. godine na Rentgen – zavodu Medicinskog fakulteta.
Do 31. listopada 1956. godine radi kao specijalist radiolog u Zavodu za rentgenologiju i radium terapiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Kao specijalist radiolog i šef odjela radiologije radi od 1956. do 1960. u bolnici "St. Paul" u Addis Abebi u Etiopiji.
Prvog studenog 1960. godine primljen je u Službu za radiologiju Medicinskog centra Pula kao novi šef odjela, s time da je službu preuzeo 7. ožujka 1961., kao tada jedini specijalist radiologije. Njegovi prvi suradnici specijaliziraju u razdoblju od 1963. do 1966. godine (pok. dr. Hrabroslav Orlić, dr. Ivica Ružička i dr. Milan Petrović).
Godine 1965. i 1966. radi u bolnici "Parnet" u glavnom gradu Alžira kao specijalist radiolog u sklopu Međunarodne tehničke suradnje. Na pulskom rentgen odjelu kao šef odjela radi u kontinuitetu do 31. prosinca 1984. godine. Godinama se zalagao za izgradnju nove zgrade Radiologije i značajna je njegova uloga u pokretanju i provođenju samodoprinosa koji je rezultirao izgradnjom nove zgrade dijagnostike - Radiologije i Laboratorija.
Od 1. siječnja 1985. do umirovljenja 31. kolovoza 1987. direktor je OOUR-a "Bolničke djelatnosti". U ranijem razdoblju preuzimao je brojne odgovorne dužnosti od značaja za cijelu ustanovu, tako da je 1963. godine bio stalni, a 1975. i 1976. godine privremeni zamjenik ravnatelja. Godine 1963. i 1964. bio je i zastupnik u Socijalno-zdravstvenom vijeću Sabora SR Hrvatske.
Generacije liječnika svrstavaju ga u vodeće liječnike koji su odigrali važnu ulogu u edukaciji i obrazovanju liječnika kliničara, kako radiologa, tako i ostalih specijalista. U nastojanju da izgradi modernu kliničku radiologiju, već 1961. godine počinju se u bolnici održavati stalne dnevne konzultacije radiologa s liječnicima bolničkih odjela, osniva se filmoteka bolničkih pacijenata te posebno znanstvena filmoteka koja od tada služi kao dodatna osnova za edukaciju specijalizanata svih specijalnosti.
U to doba dr. Ivo Borovečki je uvažen i cijenjen od strane svih, pa i vodećih radiologa tadašnje države, ali i od drugih kliničara, pa njegovo ime služi bolnici na ponos. U komunikaciji s kolegama bio je jasan, otvoren i dobronamjeran. Kao filantrop i dosljedno vjeran svojim idealima iz mladosti otvorena je srca prilazio svim izazovima i prihvaćao brojne društvene obaveze. Iz svoje životne filozofije crpio je energiju da nikada ne popusti u dilemama kada su suprotstavljeni opći i osobni interesi. Zbog toga je dobivao brojne zadatke jer je istodobno bio jasan i otvoren, ali pažljiv i uviđavan te je u svojoj ustanovi bio idealan katalizator za postizanje cilja koji se trebao postići suglasjem nositelja najrazličitijih stavova i interesa.
Kao pravi intelektualac, uz struku imao je široko polje zanimanja, u kojima je postizao visoke dosege. Sve se to neosporno zasnivalo na njegovim višestrukim i natprosječnim nadarenostima. Svojom inteligencijom i natprosječnim pamćenjem, govorničkim umijećem, kulturom i erudicijom zadobivao je nepodijeljenu pažnju slušatelja.
Bio je pravi čovjek knjige. Koliko su police njegovog stana bile pretrpane knjigama moglo bi se ustanoviti po broju onih koje je kasnije darovao Sveučilišnoj knjižnici - bile su tu one iz povijesti, beletristika, putopisi, lingvistika, poezija.
Dr. Borovečki bio je pravi poliglot, aktivno je govorio šest jezika, a pasivno se služio s još toliko. Pratio je tijekom dana na svom radioprijemniku govorne programe radiostanica diljem svijeta na oko 15 jezika, ali je imao snimke govornih emisija na oko 30 jezika; tekst Biblije čitao je na desetak jezika, odnosno pisama.
Još se prepričava čuđenje pripadnika državnog protokola kada je u pulskoj zračnoj luci pozdravio cara Hailea Selasija na amharskom jeziku. U nizu navrata bio je prevoditelj domaćin kineskim delegacijama koje se posjećivale Pulu, a vezano za tadašnje posjete Uljaniku, no nažalost nikada nije posjetio Kinu.
Bio je jedan od najistaknutijih ličnosti jugoslavenskog esperanto pokreta. Osim što je obavljao brojne visoke funkcije u Svjetskom esperantskom savezu, utemeljitelj je esperantske emisije na Radiju Zagreb 1953. godine (ukinute 1992. godine), bio je predsjednik Organizacijskog odbora Svjetskog kongresa esperantista u Zagrebu i predavao esperanto na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je i počasni član UEA. Brojni naši sugrađani učili su esperanto privučeni njegovim djelovanjem i njegovom inicijativom. Prevodio je hrvatsku poeziju na esperanto, a upravo zahvaljujući njegovom prijevodu, "Koza" Mate Balote kasnije je prevedena na brojne svjetske jezike pa i na japanski.
In memoriam dr. Ivi Borovečkom, liječniku sine conditione, eruditu i svestranoj ličnosti, u kojem bi bio prikazan na zaokružen način trebalo bi pisati više osoba iz njegove generacije; spomenimo samo neka imena ljudi s kojima se družio, radio i surađivao, stvarao ili polemizirao - Ivo LaPena, Stevo Julius, Branko Polić, Tibor Sekelj, Andrija Štampar, Joža Horvat i drugi.
Završavamo ovaj tekst jednom njegovom davnom izjavom kada je sugovorniku odgovorio na upit kada se osjeća da je doma (a sugovornik je pri tome mislio na Zagreb): "Osjećam se da sam doma kada na povratku za Pulu pređem raški most i počnem se uspinjati prema Barbanu". U svima nama živo je sjećanje na njegovu stasitu figuru, njegov hitri hod kada bi u uskom i prenapučenom hodniku Radiologije samoinicijativno prilazio pacijentu ili zdravstvenom radniku - bilo liječniku, bilo medicinskoj sestri - i pitao što trebaju i pri tome nudio svoju pomoć.