Arhitekt u duši, kipar po vokaciji, publicist i istraživač po nervu Antonio Rubbi, je na svim ovim poljima ostavio vidljiva traga i dragocjena svjedočanstva koja će tek doći do izražaja kada se bude vrednovala svekolika, prije svega arhitektonska baština Istre, koju je godinama obrađivao i ukoričio u nekoliko knjiga
U svijetu arhitekata, ljudi koji strpljivo bdiju nad skicama zamišljenih ostvarenja, malo je onih koji uz sve to nađu vremena i potrebe još i slikati, kipariti, a da se ne govori o pisanju i publiciranju (istraživanju) onoga što su njihove kolege još za života ostvarile, pogotovo ako je riječ o živućim kolegama s kojima dnevno dijelite radove, natječaje ili sam posao. Antonio Rubbi bio je baš jedna takva iznimka, uz također nedavno preminulog Branka Ancelja; arhitekt u duši, kipar po vokaciji, publicist i istraživač po nervu a na svim je poljima ostavio vidljiva traga i dragocjena svjedočanstva koja će tek doći do izražaja kada se bude vrednovala svekolika, prije svega arhitektonska baština Istre, koju je godinama obrađivao i ukoričio u nekoliko knjiga. Već u tom ritmu nastajanja neke mlađe kolege su krenule njegovim tragom istraživanja, recimo recentne sakralne baštine u arhitekturi Istre.
Suradnik Glasa Istre
Sredinom '90-ih kao urednik kulture na ovim stranicama, a znajući da je i ranije, još od 1982. povremeno pisao i istraživao neke pojave u arhitekturi Istre, nagovorio sam ga da to polje interesa proširi na sve ono što je okom vidljivo a javnosti nedovoljno poznato, a ta arhitektura zadivljuje mnoge koji Istru doživljavaju i kroz tu vizuru. Tako je nastala rubrika Svijet umjetnosti koju je Antonio obilato koristio i ispunjavao pišući o ostvarenjima i autorima koji su do tada bili nepoznati, možda i namjerno skrivani, pogotovo njihova značajna djela i ostvarenja u doba fašizma, što nije bilo do tada popularno ni spominjati, iako nikome nije palo napamet rušiti. Pisao je o zgradi pulske Pošte, Fine, Starom autobusnom kolodvoru, kupalištu Stoja, Raši, ili pak novim ostvarenjima u Potpićnu, Labinu, Poreču, stambenim četvrtima Pule. No, sve je nekako krenulo od prepoznatljivih ostataka arhitekta Paulette u Puli, koji je još bio živ i kojega nam je Rubbi osobno potom doveo i predstavo javnosti.
Sustavno i ustrajno pišući o Raši Gustava Pulitzera Finalija, ovaj neobičan istarski arhitektonski dragulj doveo je u žižu svekolike javnost. To je na kraju, a vidimo i danas aktualno, rezultiralo znanstvenim skupovima monografijom Berislava Valušeka "Raša - Arsia", koju je uredio i u svojem Habitatu tiskao Antonio Rubbi. U skoro dvadesetak godina suradnje s Glasom Istre, Rubi je otisnuo tragove arhitekata čija su djela i danas vidljiva, u njima stanujemo, ispod ili kraj njih prolazimo, ponekada se pitamo čije su to interpolacije, svidio nam se hotel u kojemu se odmaramo, a kako je Istra svoj razvojni bum doživjela upravo u novo postmoderno vrijeme, ukazivanje na značaj jednog hotela Eden u Rovinju, Dijamanta u Poreču, pulske Pošte i neponovljivih dosega arhitekta Angiola Mazzonija, iz 1933.; interpolacija Ljubice Dugandžić, crkava Egidija Legovića, ili onih kolega Berislava Iskre, Branka Orbanića, Slavaka Batelića i Bruna Poropata, s kojima je 1990. osnovao Grupu 90 zalažući se za očuvanje arhitektonskog naslijeđa Istre, otvaralo je nove poglede na sve to.
Rovinjski urbanist
Antonio Rubbi je pulski đak a zagrebački student u klasi arhitekta Nevena Šegvića, te od početka rada rovinjski urbanist, u čijem se razdoblju najviše bavio zaštitom i revitalizacijom povijesne rovinjske jezgre, ali i istovremeno radeći i na izradi prostornih planova Općine i potom Grada Rovinja sve do 1992., nakon čega pokreće samostalnu projektantsku djelatnost i osniva arhitektonski atelje Habitat. No, i sam ostavlja traga u arhitektonskim ostvarenjima, kao što su kuća Pajković u Rovinjskom selu (1983.), te uređenje Gimnazije (1989.), obnova objekata na Obali A. Rismondo (1990.), sanacija zgrade u Ul. Cronache 2 (1991.) i obnova Gradske knjižnice (1997.) u Rovinju, a sve u čvrstom držanju naslijeđa i tradicije Istre.
Nisu ga slučajno neki autori koji su pisali o njegovim djelima, poput povjesničarke Ive Koerbler (U traganju za cjelovitom estetikom, 2005.) pišući o njegovim skulpturama, kao i Danijel Načinović (Antonio Rubbi i krošnje u šumoru prostora, također Habitat, 2001.), a posebno nakon tri izdanja Moderna i postmoderna arhitektura u Istri, 2000. (kada je priredio u MMC-u Luka retrospektivnu izložbu moderne i postmoderne arhitekture u Istri); 2002. i 2003. (najvećim dijelom proizašla iz tekstova u Glasu Istre), prozvali "Dobrim duhom istarske arhitekture". Također je i autor dviju monografija, o arhitektima Berislavu Iskri i Eligiju Legoviću, a osim u Glasu Istre objavljivao je u časopisima Sinteza, Čovjek i prostor, Arhitektura, Nova Istra, Oris, Istarskoj enciklopediji...
Čežnja za visinama
No, baš kao i kuća i stambenih prostora, i preko skulptura ćemo se prisjećati Antonija Rubbija, prije svega onih u javnom prostoru Rovinja: "Sjedeći akt" (1982.), "Djevojčica s narom" (1985.), "Stablo" (1986.), "Ljekarnički pehar" (1987.) i "Galeb" (1988.), te spomenik antifašizmu u Rovinjskom selu i "Stablo" u Vinkuranu (1996). Uz to, izdavač je, kao i jedan od autora, u nekoliko tematskih grafičkih mapa: "Istarska intima" (1999.), "Istra, sklad prirodnog ambijenta" (2000.) i "8 rovinjskih umjetnika" (2002.).
U jednom svom zapisu iz 1996. napisao je: "Mislim da bih mogao čitav život prikazivati stabla". Ta čežnja za visinama, za životom koji izvire i negdje se gubi u prostranstvu ostavila je traga u njegovim skulpturama, slikama i zdanjima. I ako bolje pogledate uočit ćete da su svi oni uvijek u maloj formi; skromni, lijepi, a veliki u želji da budu viđeni, primijećeni i zapamćeni. Baš takvog ćemo se prisjećati našeg kolege Antonija Rubbija. (Mate ĆURIĆ)