Iznimno brojna publika pratila je gostovanje Rade Šerbedžije na Sajmu, gdje se tražilo stajaće mjesto više, budući da su sve moguće stolice popunjene. U razgovoru s Danielom Rafaelićem to nije bilo samo predstavljanje njegove najnovije knjige „Poslije kiše“, već je tu bilo govora o brojnim aspektima i iskustvima bogatog života ovoga umjetnika.
- Zašto sam počeo pisati? Ljubav prema pisanju traje još od školskih dana, jednostavno sam volio pisati, a bio sam sretnik što sam imao izvrsnog profesora u srednjoj s kojim sam se intenzivno družio, jer smo se jednostavno našli, i on me poticao na pisanje usmjeravajući me. Družili smo se i u kasnim večernjim satima uz poeziju, i tada sam poželio bavit se književnošću, ali kao profesor primjerice, kazao je Šerbedžija razgovarajući potom o Arsenu Dediću, koji mu silno nedostaje, definiravši ga beskrajno darovitim i časnim čovjekom.
Govorio je i o Johnnyju Štuliću i o tome kako ga je htio nagovoriti da nastupi na Brijunima na koncertu Kazališta Ulysses, tražeći ga po Holandiji, na što mu je Štulić kazao „bi li ti plesao za Boljšoj teatar“, bez mogućnosti daljnjeg pregovaranja za eventualni koncertni nastup.
Šerbedžija se osvrnuo i na činjenicu da je snimio dvjestotinjak filmova od čega ih je pogledao pedesetak, a bilo je riječi i o razlici između kazališne i filmske glume, te o, kako je sam rekao, najvećem glumcu na svijetu Lawrenceu Olivieru, te kazivao je kako danas gleda na neke svoje filmske uloge.
- Svi mi trebamo imati odnos prema stvarnosti, ponašati se ljudski, ja se primjerice družim s ribarima, ne pravim se zvijezdom, u Istri imam kuću, tu imam i kazalište, volim ribarit, druženje s običnim ljudima, jednostavne stvari, to je život, kazao je uz aplauze oduševljene publike.
Potom je ispričao i razne anegdote iz isto toliko različitih faza svoga stvaralaštva, ističući svoju ljubav prema supruzi i djeci, govoreći o nekim svojim prijateljstvima koji su ga oblikovali, te o dva neuspjela pokušaja da se susretne s Jovankom Broz koja je bila kuma njegovih susjeda, te o trećem pokušaju, odnosno to više nije bio pokušaj nego poziv s Jovankine strane za susret.
Jedna od uloga koje je priželjkivao bila je i ona u Čehovljevom „Ujku Vanji“. Veli da se intenzivno družio sa zagrebačkim filmašima, a družio se i s Krležom, s kojim je vodio kasne noćne razgovore.
- Išao bih kod njih nakon kazališne predstave, jako kasno navečer na njihov poziv, potom bi Bela išla spavat, a ja sam s Krležom razgovarao do sitnih jutarnjih sati. Krleža me tada pitao što da mi ostavi nakon smrti, na što sam mu rekao da ne treba ništa, ali kada već inzistira, neka to bude njegov borsalin da se tako prošećem po Trgu Republike, rekao je Šerbedžija.
Govorio je i o tome da ga Aleksandar Stanković uporno poziva na gostovanje u „Nedjeljom u 2“, da cijeni Stankovića i njegov rad, no da on to ne želi, a rekao je da je i knjige napisao da objasni stvari koje su u se dogodile, jer „sve će to oprati kiša, pa i zato se moja knjiga zove 'Poslije kiše'“.
Potom je čitao nekoliko ulomaka iz svoje zadnje knjige. (V. B.)