Na dan izborne šutnje pred izlazak na prve hrvatske izbore za Europski parlament nije suvišno postaviti pitanje - zašto šutjeti? Jesu li zastarjela zakonska rješenja od prvih izbora u travnju 1990. godine, još uvijek primjenjiva i kakve koristi ima demokracija od činjenice da se dan prije izbora ne smiju održavati predizborni skupovi i objavljivati medijski prilozi o predstojećem "festivalu demokracije".
Ovogodišnji europski izbori dobar su primjer koji pokazuje slabu utemeljenost institucije predizborne šutnje, odnosno jednodnevnog vakuuma u raspravama o kandidatima i njihovim programima.
Dva su glavna razloga koja potrebu za izbornom šutnjom na nedjeljnim izborima dovode u pitanje. Prvi je raspisivanje lokalnih izbora, što je Vlada učinila u četvrtak, čime je predizborna kampanja koja traje već mjesecima postala službena. O lokalnim izborima može se na dan izborne šutnje za europske izbore komentirati i objavljivati što se želi, što je paradoksalno jer je riječ o istim političkim strankama.
Druga dubioza izborne šutnje leži u činjenici da su najzvučniji kandidati na euroizborima saborski zastupnici, župani i ministri, koji ne govore samo kao izborni takmaci, nego i u ime svojih funkcija. Kako će mediji prenijeti izjave nekog ministra izrečene na dan izborne šutnje, koje se odnose na određen javni interes, ako je on kandidat na glasačkom listiću?
"Oduvijek sam smatrao da je pravilo predizborne šutnje glupost. Jedina korist od predizborne šutnje je da se malo odmorimo od političara", komentira sociolog dr. Slaven Letica.
"Mislim da je predizborna šutnja besmislena. To je posve očito na ovim izborima za Europski parlament, jer vidimo da je kampanja za njega u cijelosti izborna šutnja", napominje dr. Anđelko Milardović, voditelj Centra za politološka istraživanja. (Dubravko GRAKALIĆ)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU.